Protojerej Marko Danojlović – Sveto pričešće i neka pitanja o načinu posta

 

Ja se danas neću baviti liturgijskim razvojem niti suštinskom neodvojivošću Svetog Pričešća od Svete Liturgije, to ću svakako ostaviti malo i vama da pronađete neki tekst ili čujete na nekom drugom mjestu nešto o tome nego ću pokušati da se osvrnem više na praktične savjete koje srećem u praksi, a vjerujem da se i braća sveštenoslužitelji susreću sa istim.

Polazna tačka svakako mora biti znanje o tome šta je Sveto Pričešće kao i to da na samome startu moramo ostaviti i odbaciti Srbima svojstven pristup da prilaze nečemu za šta i ne znaju šta je kao i pristup „valja se“, „treba“…

Dakle, Na Tajnoj Večeri na Veliki Četvrtak Hristos okuplja, sabira svoje učenike (apostole) na večeru, ali ne bilo kakvu, nego sabranje na kome će ustanoviti Svetu Liturgiju jer Sveto Pričešće jeste centar Svete Liturgije i samo kao takvo se i može posmatrati. „Uzmite, jedite ovo je Tijelo Moje“ i „Pijte iz nje svi ovo je Krv Moja“, riječi su kojima daje svetim apostolima Samoga Sebe, tj ostavlja svima nama Sebe kako bismo u jedinstvenoj zajednici sa Njime bili u zajednici i sa Bogom Ocem i Svetim Duhom.

Šta ono u stvari znači za nas?

Sve što radimo u životu treba biti usmjereno Svetom Pričešću. Svaki naš akt, djelo, sve ono što je po Bogu i Bogu, treba da nosimo na nedjeljnu ili prazničnu Liturgiju i tu prinosimo Gospodu Bogu. Naravno, shodno našoj ogrehovljenosti, mi sa sobom donosimo i one loše stvari, ali svakako u nadi i želji da ćemo svaki novi put kada dođemo takvih stvari, tj nedjela, imati sve manje. Dakle, vidimo da mora postojati konstantna želja da budemo bolji ili bolje objašnjeno riječima Svetog Serafima Sarovskog: „Promijeni sebe makar malo na bolje i cijeli svijet će to osjetiti…i ptice na grani i ribe u vodi i ljudi oko tebe“. I zaista je tako, zaista cijeli svijet osjeti kada imamo vrlinski život, kada smo po Božijim zapovijestima satkani, kada se neprestano borimo sami protiv sebe kako bismo išli naprijed. Nevjerovatno je koliko sve to pomaže čovjeku i u svakodnevnim aktivnostima, susretom sa ljudima, na radnom mjestu, kada je u Bogu, kada iz dana u dan postaje sve bolji, kada sleduje riječima blažene uspomene patrijarha srpskog Pavla: „Budimo ljudi“.

Čovjek je dakle zaista čovjek ukoliko je neprestano u molitvi, kreativnim stvaralačkim aktivnostima, sa ispruženom rukom i srcem prema drugim ljudima, bez zlobe u duši i mislima. To je ono u čemu se mi i nalazimo u ovim danima, to je post.

Kako i kada prilaziti Svetom Pričešću?

Veoma ozbiljna tema i nadam se da ću joj ozbiljno i pristupiti. Ako uzmemo u obzir gore navedeno šta za nas znači Sveto Pričešće, kao i riječi iz molitve prije Svetog Pričešća:“ I neka mi pričešćivanje Svetim Tajnama Tvojim Gospode ne bude na sud ili na osudu već na iscjeljenje duše i tijela“ onda vidimo da neodgovoran pristup, prilazak sa dozom omalovažavanja i nepoštovanja i neshvatanja značaja za ljudski rod može da okrene stanje čovjeka i na drugu stranu, može da ga povede ka sudu Božijem svepravednom.

Svaki vjernik koji posti četiri velika posta, jednodnevne postove, koji se ispovijeda redovno kod svog nadležnog sveštenika (duhovnika) sa njegovim blagoslovom prilazi i pričešćuje se na svakoj Svetoj Liturgiji. Pogotovo u danima posta, da riješimo višegodišnji problem sada, ne postoji samoinicijativni post prve i poslednje sedmice pa samim time i pričešćivanje prve i poslednje sedmice!

Jedan stari proto je veoma upečatljivo odgovorio na takav pristup pitajući:“Možete li preći most ako ima samo početak i kraj, a nema sredine“? Mislim da je ovim sve rečeno.

Isto tako, aktuelno je kako i na koji način poste i pričešćuju se ljudi sa specifičnim zanimanjima, u posebnim životnim stanjima, bolesni, djeca…
Da krenemo od najmlađih. Ovdje veliku ulogu pored sveštenika i ukoliko su školska djeca pored vjeroučitelja igraju roditelji. Djeca do treće godine života, a po procjeni roditelja, mogu da poste jedan dan, da pokušaju da do Svetog Pričešća ne uzimaju makar na sat dva ništa prije od hrane ili pića. Sa godinama, dakle, već od sedme godine dijete može da posti po par dana i naravno da od ponoći ne uzima ništa od hrane i pića kako bi se pričestilo. Pored ovoga ključno je objasniti djetetu da je post da se češće prekrsti, pomoli Bogu, sluša bolje roditelje i učiteljicu, ne svađa se sa drugarima… Pošto je ovo „osjetljiva“ kategorija nije svako dijete isto pa samim time ni rečeno nije primjenljivo na svako dijete.

Kada su bolesti u pitanju nadležni sveštenik je taj koji će procijeniti, shodno vrsti bolesti, da li neko može, kako i na koji način postiti. Da se razumijemo, vidio sam nekoliko puta da bake gledaju u drugoga koji je zbog teže bolesti oslobođen ili ublaženog posta pa onda i one popiju lijekove ujutru, a razlika je ogromna (nije isto neko sa teškom bolešću karcinoma i neko koga je trenutno zaboljela kičma ili glava).

Sve u svemu, mora postojati neprestani kontakt sa nadležnim sveštenikom (duhovnikom) i neprestani dogovor po ovim pitanjima. Ljudi izloženim teškim fizičkim naporima su takođe kategorija kod kojih može da se ublaži tjelesni post, odnosno da se dozvoli upotreba određene mrsne hrane.

Trudnice su kategorija koja mora biti takođe u neprestanom kontaktu sa sveštenikom i shodno toku trudnoće nekako ili nikako postiti. Dojilje takođe. Kada smo već spomenuli dojilje moramo napomenuti da je sve više majki koje, usred nazovi estetskih razloga, mogu, a ne žele da doje svoju djecu. Mimo toga što ih na samome startu ostavljaju bez najzdravije moguće hrane one i same sebe ostavljaju bez simbioze sa djetetom prilikom dojenja. Naučno je dokazano da dijete dok doji pomaže majci na neki način i sprečava eventualnu pojavu karcinoma dojke u godinama koje dolaze.

Isto tako, da riješimo pitanje oko menstrualnog ciklusa. Ne mogu žene i djevojke u tom periodu prilaziti da se pričeste, ali mogu uzeti naforu na kraju Svete Liturgije, mogu cjelivati Svete ikone i dolaziti u Crkvu što se podrazumijeva.

Apostrofiram još jednu stvar, a to je neodgovoran pristup Svetoj Tajni Ispovijesti. Današnji „vjerujući“ čovjek misli da je dovoljno čitanje razrešne molitve, koja između ostalog, ako se obavlja u toku Svete Liturgije em remeti liturgijski tok, em ne rješava ništa kod onoga ko se nikada ili veoma rijetko ispovjeda. „Dobro je, nisam ništa morao pričati“, to je rečenica koju mnogi izgovaraju nakon razrešne molitve. Pa nije crkva služba bezbjednosti koja ispituje nešto i u startu osuđuje pa da slušamo takve izjave. To samo pokazuje i dokazuje neodgovoran pristup i Svetoj Tajni Ispovijesti i nakon nje Svetoj Tajni Pričešća. Napominjemo da onaj ko se ispovijeda zaista kako treba ne mora to da čini prije svakog pričešćivanja jer ove dvije Svete Tajne ne uslovljavaju jedna drugu.

U nadi da ste razmjeli sve što je napisano svima koji se pričešćuju želim da bude na zdravlje i na spasenje, a božićnji dani posta da budu dani molitvenih susreta sa Bogom i ljudima.

(Piše: Protojerej Marko Danojlović)