Istoričar Predrag Arsić – NADA

U prethodnom tekstu govorio sam o prvoj odrednici ljudskog govornog i mentalnog opravdanja u slučaju uspjeha, a pogotovo neuspjeha u životu. Po meni, druga odrednica mnogo trajnija i sveprisutna uz čovjeka je pojam nade.

Nada sama po sebi zahtijeva stalno definisanje i objašnjenje. Prvo njen nastanak i prisutnost u svijetu je čuveni grčki mit o znatiželjnoj djevojci Pandori. Svojom znatiželjom je pustila sva zla ovoga svijeta iz kutije. Taj čin nije bio namjeran i tako je taj mit objasnio da se većina stvari, dobrih ili loših, dešava slučajno, bez zle namjere. Brzim zatvaranjem kutije u njoj i životu čovjeka ostala je nada. Ta prateća životna saputnica je definisana kao nešto što zadnje umire.

Postavlja se pitanje njene uloge da li je pozitivna ili negativna. Tokom života održava čovjeka u borbi sa životnim nedaćama, a sa druge strane lažno i iskrivljeno mu predstavlja budućnost. Druga definicija je da nada predstavlja odloženo zlo. Objašnjenje ove tvrdnje je u tome zašto se nada našla u kutiji  zatvorena sa zlom.

Zlo se prosulo po svijetu, a ona je ostala. To možemo objasniti tvrdnjom da je mudrost čovjeka direktno upoznala sa opasnostima koje vidi i njih se čuva. Ono što je ostalo drži ga u stalnoj životnoj kontuziji. Uporedio bih to sa pojmom iz medicine Minhauzenov sindrom (baron Minhauzen – veliki lažov). Sindrom je vezan za liječenje pacijenta. Ljekar namjerno razboli pacijenta pa se svesrdno trudi da ga izliječi, a sve više ga uništava. Kada pacijent dođe skoro do kraja, ljekar ga priliječi i sve tako. U stvari drži ga u stalnoj komi. Tako otprilike vidim bitisanje čovjeka između života i nade.

Predrag Arsić