Istoričar Predrag Arsić: Sve je do nas i kako razumijemo život

Sve je do nas i kako razumijemo život. U razmišljanju najvećeg dijela čovječanstva, u ovoj tvrdnji obično je definisan drugi pojam – sudbina. Koliko je stara ljudska vrsta opravdanje o uspjehu i neuspjehu se obično definisalo ovim mitskim pojmom.

Često sam, tokom života, razmišljao o ovoj odrednici i došao do zaključka da se dobre i loše stvari dešavaju najčešće slučajno ili namjernim djelovanjem pojedinca ili grupe protiv ili u korist nekoga. Sa jedne strane je skup slučajnosti koje dovedu do dobrog ili lošeg ishoda. Drugi uzrok je djelovanje određenih ličnosti koje zagorčaju čovjeku život ili ga učine ljepšim. U ovom okviru se odvija ljudski život.

Pitanje kako smo došli do tog okvira je praiskonsko i teško shvatljivo. Kako definisati nastanak, trajanje i prestanak. Do sada postoje dva priznata objašnjenja, religijsko (starije) i naučno (u posljednja dva vijeka). U početku nastanka naučnog objašnjenja došlo je do nepomirljivih stavova, međutim u posljednje vrijeme nauka i religija se nadopunjuju i uvažavaju. Što kažu stari mislioci što više znaš o svemu to prije shvatiš da si na samom početku i sa teškom nedoumicom. Tada se osjetiš nemoćan pred tim problemom i onda se prepustiš vremenu koje ti polako objašnjava sve.

Sam ovaj naslov inspirisan je starom umotvorinom i starostavnom religijom naših predaka, jer naša stara poslovica kaže da je svako kovač svoje sreće. Jedno od pravila naših predaka je da čovjek u svom životnom djelovanju ne smije za svašta da se obraća nebesima. Veliku većinu problema on sam može i treba da riješi, jer ga to čini čovjekom. Bogu se obraćao za zdravlje i dobar rod njive, voća i stoke, jer je te probleme teško u tim vremenima mogao sam riješiti. Sve ostalo je bilo na njemu.

E, sada, šta je starije, poslovica ili to religijsko pravilo, to je teško odgonetnuti. Stare religije su bile čvsto vezane za prirodu. Svi kultovi i rituali slavili su prirodu. Da li je naš predak znao suštinu ili je pojednostavio težak problem. Milutin Milanković, naš poznati astronom naveo je jedan slučaj kojim sam do neke mjere odredio svoj stav o ovom problemu. On navodi slučaj svog dobrog prijatelja, fakultetskog profesora u Njemačkoj. Naime, nakon neke bolesti i dugog liječenja, profesor je preispitivao svoja znanja o funkcionisanju ovog svijeta i položaju čovjeka u njemu. Na kraju je došao do zaključka da  je priroda jedan živi organizam kojeg mi ne možemo pojmiti. Sva bića na ovom svijetu su sastavni dio tog organizma, a čovjek je dio ganglija razuma tog nadbića. Po ovome se može i shvatiti vezanost našeg pretka za prirodu i prirodne procese. Sveta mjesta su bila u prirodi, uzimalo se od nje samo koliko mu treba za život. Shvatao je da i drugim pokoljenjima treba ostaviti da nastave normalan život.

Priroda jedina ima neselektivnu pravdu. Čovjek svojom pravdom izlazi iz realnog određenja i stvara zamršene i problematične zakone i pravila. Ogroman poriv za imanjem (sticanjem) stvara neprirodno bogatstvo i nenormalno siromaštvo. Priroda je čovjeku dala razum u cilju da služi za dobrobit, međutim ostavila je i jednu zamku. Ostavila je instikt, nekada na korist čovjeku, nekada na njegovu štetu. Na korist, instikt čovjeka može da upozori na neku neprijatnost, na štetu, pohlepu. Ta pohlepa je uništila i prva bića (prva za koja znamo) kojima je priroda podarila preimućstvo na zemlji. Prva su imala snagu i ogromne dimenzije. Bukvalno su požderali sve što se moglo svariti. Biljojedi su žderali, travu, drveće i sve što je podsjećalo na biljku, mesožderi njih i sve drugo od krvi i mesa. Osnovno djelovanje prirode je bilo ugroženo jer su pokidali lanac koji je osnova djelovanja života.

Obračun sa štetočinama je bio brz i efikasan. Zemljotresi, vulkani, meteori i najviše virusi su uništili te ogromne životinje. Nakon toga, sva preživjela bića počinju da obnavljaju prirodni lanac života. U taj lanac priroda umeće čovjeka sa najvišim nivoom razuma. Kada nije uspjela uz moć snage, stvorila je moć razuma. To novo biće u procesu svog djelovanja dugo gaji prirodnu ravnotežu. Ona se ogledala u mjeri korištenja prirodnog blaga. Vremenom čovjek uspijeva da ovlada malim dijelovima tajni prirode koje je ljubomorno čuvala. Te tajne su kod nas poznate kao pronalasci ili tehnološki razvoj. To je podrazumijevalo kopanje, sječu šume, uništenje pojedinih životinjskih vrsta, emitovanje ogromne toplote, stvaranje vještačke ineligencije i svega onog što ugrožava i kida lanac.

Pored svih opasnosti po čovjeka najveća je uništenje velikog broja biljnih i životinjskih vrsta, a pored toga i hiperprodukciju pojedinih vrsta na uštrb sličnih iz istog roda. Očigledan primjer je forsiranje uzgoja medonosne pčele. Kako objašnjava jedna profesorica biologije, medonosna pčela oprašuje jedan dio biljaka. Drugi dio oprašuju druge vrste pčela. Usljed naglog povećanja broja medonosne pčele u toj vrsti dolazi do povlačenja i izumiranja ovih drugih. Posljedica je i izumiranje biljaka koje one oprašuju. Ako izumru te biljke izumiru i određene životinje koje se hrane tim biljkama. Sve ovo pokreće mehanizam prirode za odbranu. Da ne pominjem šta je sve poremećeno.

Zato sam ubijeđen da je ovaj virus kako ga god zvali suviše prirodan i probuđeni arhivirus. Od prapočetka borba čovjeka, životinja i biljaka sa virusima je neprekidna. Biljke su uspjele da da se izbore sa virusima. Međutim čovjek i životinje ne. Čovjek se bori lijekovima i pri tom pomaže i životinjama, ali onim koje, najčešće, koristi za ishranu (druge koristi za eksperimente).

Kada čujem da se čovjek bori za očuvanje neke biljne ili životinjske vrste, znam da su toj vrsti dani odbrojani. Fotografišite je pošto će od nje ostati samo ta fotografija. Na sreću, svijest je kod jednog broja humanista stvorila pokret i nauku, ekologiju. Međutim taj pokret i nauka se vrlo brzo politizovali, odnosno došli su pod kontrolu čudne ljudske djelatnosti, politike. Ekolozi ulazeći kao političke partije ili razne grupacije vezane za politiku, gube svoj osnovni karakter. Umjesto borbe ničim sputane za očuvanje onoga što se može sačuvati, bore se za glasove i moć, prije svega materijalnu. Na kraju sve nauke nažalost postaju žrtve nadmoći politike i jednog broja naučnika.

Politika želi da nauku pojednostavi i selektivno uzima što joj trenutno treba. Tako isto uzima i naučnike koje jednostavno odbacuje nakon što ih iskoriste i odvoje od njihovog rada. Kako nauka da se izbori za samostalno i ničim ograničeno djelovanje? Možda je izlaz u borbi za autonomiju struke i nauke. Depolitizacija svih sfera ljudskog djelovanja je pitanje budućnosti i opstanka. Na kraju čovjek mora svojim darom (razumom) da stvori jednu mjeru u odnosu na svoju prirodnu sredinu i društvene odnose. Taj razum i jeste dat u tu svrhu,ne samo da čuva sebe već i sve drugo što ga okružuje. Da čuva kolijevku u kojoj je stasao i da bude dobar sin onome od koga je nastao.

(Za InfoBirač – P. Arsić)