Novi prilozi za istoriju stradanja Srba u Podrinju – Zar naša djeca manje vrijede?

SREBRENICA

Novi prilozi za istoriju stradanja Srba u Podrinju – Zar naša djeca manje vrijede?

 

U izdanju Javne ustanove Arheološki muzej „Rimski municipijum“ iz Skelana, prošle godine iz štampe je izašla knjiga Crne marame Srebrenice, autora doktora Radomira Pavlovića.

Najveći dio knjige posvećen je svjedočenju žena koje su izgubile djecu, muževe, braću i zbog čega su po srpskom običaju stavile na glavu crnu maramu koju neke od njih neće skinuti do kraja života.

Nabrojana su srpska sela koja su stradala i u kojima, kao što su Sase, Ratkovići, Krnići, Radoševi, više nema stanovništva koje je tu živjelo do 1992. godine.

 – Svaki dan majka ustaje i pita se zašto se to desilo, a odgovora nema, nema njene djece ni istine – ko ih je i zbog čega ubio. Pita se majka – zar je njena crna marama manje vrijedna od bijelih marama drugih majki, zar je život njenog sina manje vrijedan od sinova majki u bijelim marama – napisao je Pavlović.

Između ostalih priča, potresan je krik majke Dobrine Prodanović – srpske heroine, koja 1993. godine drži lobanju sina Živana, koga je poznala po navlaci na zubu.

Vjerujući komšijama da ih neće dirati, početkom rata u Srebrenici su ostale Rada Milanović, Velinka Dimitrovski, Zagorka Zekić, Anđelija Stjepanović i Ivanka Iva Mirković, ali su ubrzo bile zvjerski ubijene.

Pavlović u zaključku navodi da – ako se uporedi popis stanovništva u Srebrenici 1991. godine i podatak da je po tom popisu bilo tri puta više Bošanjaka nego Srba, i uporedi stradanje Srba i Bošnjaka u Srebrenci  u zadnjem ratu /1992-1995/, evidentno je da je taj procenat isti, a sve drugo je laž po kojoj su samo žrtve bili muslimani, a kažnjavani i osuđivani samo Srbi.

– Prošlo je 29 godina od vremena kada su od 1992. do 1995. godine jedinice takozvane Armije BiH iz srebreničke enklave svakodnevno sistematski napadale srpska sela na području Srebrenice, Bratunca i Skelana, uništavale i ubijale sve pred sobom. Od tada do danas slika tih uništenih i napuštenih sela ni demografski ni fizički se nije promijenila. Iako se svake godine /16. januara/ u naselju Skelani održava parastos stradalim Srbima, iako postoje dokazi o strašnim zločinima u tom kraju, ni do danas nije rasvijetljeno do kraja, jer su ostali u sjenci događaja u julu 1995. godine u Srebrenici. Zbog toga se polako zaboravlja tragedija srpskih sela, koja su bukvalno ostala pusta, razorena i uništena. Više u tim selima nema nikoga ko bi mogao ispričati svoju priču. Jedino svjedočenje je kada se u ponekom od tih sela drži parastos ubijenim.

Pavlović nam daje opštu karakteristiku srpskih majki.

– Mnoge majke su ostale bez maloljetne djece koja su tek zakoračila u život, a svirepo su ubijena, iako nisu ni znala šta je rat. Ove majke ne voze skupa kola i ne žive u skupocjenim stanovima i vilama, ne veličaju ratne zločince, ne vrijeđaju i ne ponižavaju žrtve drugih naroda, ne opravdavaju zločine nad civilima. Ove hrabre i čestite Srpkinje, ne koriste svoju stradalu djecu za političke poene i radi materijalne koristi. Ne trguju svojom nesrećom već svoje najmilije žale na dostojanstven i razuman način. I što je najvažnije, ove žene imaju čist obraz jer nisu 1992. godine išle u tuđa sela da pljačkaju i napadaju, što se za neke druge nikako ne može reći – zaključuje Pavlović.

Radomir Pavlović je rođen 1962. godine. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Srebrenici. Medicinski fakultet u Tuzli 1987. godine, a specijalizaciju u Beogradu 1997. godine. Posljednjih 20 godina aktivno je prisutan  u političkom životu Srebrenice i Republike Srpske. Direktor je Nacionanog parka „Drina“ Srebrenica. Detaljno se bavi proučavanjem kulturnog nasljeđa osatičkog kraja, što je rezultiralo zavidnim brojem knjiga od kojih se izdvavaju Priče naših banjaka, Banjački rječnik, Zbornik o Osatu, Kulturno nasljeđe Osata, Srebreničko zdravstvo, Osećanin Jovo Divljaka.

(Za infobirac.net – D.Gajić)