Vozi kamion i obilazi znamenitosti evropskih gradova, život za volanom iz druge perspektive – Stevan Lazić: Ima posla, ko hoće da radi!

Kad pomenete zanimanje vozač kamiona, mnogi stereotipno odmah vide prašnjave parkinge, nesređene vozače, nostalgiju za krajem i porodicom, ali priča Stevana Lazića iz Zvornika koji više od pet godina krstari evropskim drumovima za volanom kamiona ima drugačiju poruku. Ovaj četrdesedvogodišnjak zadovoljan je zaradom, voli svoj posao, radi se, kaže, odgovorno, i prema sebi i prema poslodavcu, i nimalo nije lako, ali ono što Lazića izdvaja od drugih vozača jeste činjenica da svaki slobodan trenutak koristi da obiđe gradove u kojima pravi pauze, obilazi njihove znamenitosti, ali i razgovara sa mještanima i druži se sa njima. Svoja iskustva Lazić objavljuje na društvenim mrežama zbog čega je veoma popularan i ima dosta pratilaca, a nerijetko kometariše i društvena i politička zbivanja u Republici Srpskoj, Srbiji i regionu te se ne ustručava da iznese svoje mišljenje o različitim temama, nekada kroz šalu, ironiju, a nekada i kritički. Često ponavlja maksimu: Ima posla, ko hoće da radi!

Upravo činjenica da obilazi znamenitosti gradova Evrope kroz koje prolazi bila je razlog da razgovaramo sa njim. Njegova odluka da postane vozač kamiona, te priča kako vidi svoj i život drugih kamiondžija, razlikuje se od stereotipnih kazivavanja na koje smo navikli.

Lazić je u razgovoru za Infobirač rekao da je prije ovog posla nikada nije bio „radnik“.

 – Nikada ništa dotad nisam radio. Držao sam kafić, bilijar, kladionicu. Tada sam riješio da hoću da postanem radnik, a birao sam između rudara i vozača kamiona kao jednih od najtežih poslova. Odlučio sam se za ovo drugo i otišao kod poznanika i rekao mu kako on još ne zna da sam ja njegov budući vozač kamiona, iako ga nikad prije nisam vozio. Tada sam shvatio koliko su polaganje vozačkog ispita i vožnja kamiona dvije daleke stvari. Nakon obuke sa drugim vozačima, vozio sam godinu dana za Tursku, potom sam otišao u Sloveniju, pa u Švedsku i onda se opet vratio u Sloveniju u firmu „Silo Jeličić“, gdje i sada vozim – priča svoju šofersku biografiju Lazić.

Kaže da je radeći ovaj posao na svom primjeru naučio zašto je čovjeku potrebno životno iskustvo pogotovu u odnosu sa ljudima.

 – Kada sam počeo da radim u Sloveniji upoznao sam vozače kojima je sve bilo teško, i utovar i vožnja, žalili su se da im plata kasni, da ništa ne valja, da su daleko od kuće i podlegao tim „crnim mislima“ i jednoj lošoj atmosferi. Ubijedili su me da mi je poslodavac neprijatelj. Tek kada sam spoznao njihov život koji se kod mnogih svodi samo na kabinu i parking shvatio sam da moram da budem drugačiji i da je, zapravo, poslodavac moj saradnik. A najvažnije je bilo da shvatim da između mene i novca stoji samo rad. Ja obožavam svoj posao, nije lako, naprotiv, teško je, odgovorno, ali ovaj posao mi daje dovoljnu platu, sigurnost i dostojanstvo. Kada sjednem u kamion ja ni o čemu drugom ne treba da razmišljam, znam da mogu da zaradim za sve potrebe moje porodice i da uštedimo. Dakle, ja samo treba da budem odgovoran za vrijeme koje provodim u vožnji, a to je povrda da između novca i čovjeka kao prepreka stoji samo njegov rad, a ne poslodavac ili neki drugi uslovi. To je moje viđenje ovog posla, možda se ljudi neće složiti sa ovim, ali mnogi koji ne dolaze kući po tri mjeseca obično imaju neke poroke ili im porodica ne zna koliko zarađuju – ističe Lazić.

On kaže da mjesečno vozi 25 dana, a pet ili šest dana provodi kući sa porodicom i prijateljima.

 – Tako je cijele godine, osim kada koristite godišnji odmor. Vozimo najviše za Njemačku i Austriju, ali i ostale zemlje Evrope, Holandiju, Belgiju, Španiju, rjeđe i Portugal. Mnogi misle da je to život u skučenoj kabini, ali ja u tom prostoru imam dva kreveta, veliki frižider, odnosno uslove kao u mini hotelskoj sobi – dodaje Lazić.

Kao što kaže poslovica „kakve su ti misli, takav ti je život“, Lazić je uradio upravo to.

Kaže da uvijek, kada mu okolnosti dozvole, obilazi gradove i okolinu mjesta na kojima odmara ili provodi vikende.

Tako je nastao i prvi video koji nam je privukao pažnju, sječa drva sa Belgijancima.

 – Nisam baš radio sa njima. Samo su me snimili kao da hoću da radim, ali je bilo zanimljivo, svi su misli da sam zaista sjekao drva. To je bilo u Belgiji. Pošto ne volim parking, jer su sve kabine jedna do druge, neki vozači i preko vikenda ostaju u istom odijelu, nerijetko neki uriniraju pored kamiona, a ne tamo gdje treba, te volim da se pomjerim „malo dalje“. Preskočio sam ogradu i pješke se zaputio prema nekom selu. U šumi sam zatekao ljude kako rade, komunicirao malo sa njima na engleskom jeziku i napravio fotografije i snimak. I njima je bilo neobično, ali i meni da upoznajem lokalno stanovništvo na svoj način. Sličnu objavu sam napravio i u Francuskoj, kada sam šetajući i odmarajući misli naišao kada se održavala neka biciklistička trka, a u objavi na Fejsbuku sam naravno napisao da je to bio Tur de Frans – kroz smijeh priča Lazić.

On dodaje da mu je žao što najveći procenat vozača nema život van kabine te da on sasvim drugačije provodi svoje vrijeme.

 – Ja se sjećam da smo na ekskurziji bili u Monaku i poželio sam da obiđem kladionice, jahte. Konačno se ukazala prilika da je parking kod jedne pumpe slobodan i krenuo sam. To je bilo pješačenje od skoro pet kilometara u jednom pravcu, uz razliku u nadmorskoj visini od 600 metara. Da stvar bude zanimljivija novac nisam ponio sa sobom već samo jednu jabuku, ako mi „padne šećer“ u povratku. Na pola puta sam htio da se vratim, ali sam ipak izdržao i sve obišao, napravio fotografije. Zamolio sam dvojicu momaka da me fotografišu, a kada sam podigao tri prsta prilikom poziranja, oni su rekli „Pa ti si naš“. Zapravo su to bili navijači Partizana koji su bili na proputovanju nakon evroligaškog gostovanja njihovog kluba – sjeća se Lazić.

Boraveći u Lionu napravio je paralalu sa Novim Sadom zbog mostova, a nije zaboravio da jedna dnevna karta za sve vrste prevoza u tom gradu košta 6,5 evra.

Ipak, najviše ga oduševljava Milano i to zbog arhitekture.

 – Za sve izazove mora se znati engleski jezik i ne smiješ da se plašiš nečega novog. Ja sam za vikend bio parkiran 40 kilometara od Milana, ali sam riješio da obiđem centar, čuvenu Katedralu, Skalu. Kupio sam kartu i preko Gugl mapa se spremio za obilazak, a nekada i na Vikipediji pročitam šta bi bilo zanimljivo obići u nekom od gradova. U autobosu je bila jedna gospođa, dama, od možda 75 godina, koja je takođe, krenula za vikend u Milano. Lako smo se sporazumjeli na engleskom jeziku da ona bude vodič, a ja „obezbjeđenje“. Oduševile su me radnje, ljudi lijepo obučeni, ne vulgarno, a miris parfema dominira – kaže Lazić i dodaje da je taj dan prepješačio preko 16 kilometara obilazeći Milano uz obavezno mapiranje kafića kod Katedrale gdje je odmarao uz kafu.

Lazić kaže da i u Zvorniku dinamično živi.

 – Trudim se da kasnije legnem, a ranije ustanem da bih nadoknadio društveni život koji ne želim da zapostavim. Ne idem na slave, ne viđam se često sa prijateljima, i onda sve to hoću da stignem kada sam u Zvorniku. Naravno, porodica je na prvom mjestu – navodi Lazić koji sa suprugom Radicom ima troje djece.

(Info Birač)