RAĐANJE GALEBOVA – Zvorničanin, Oliver Cvijetić, nekadašnji član grupe Bolero i autor pjesme Galebovi

 

Piše: STANISLAV TOMIĆ

Jedno veče, u lokalu revolucionarnog imena sa prizvukom slobode, onog libertad koje uz njega ide i koje muzejski čuva ostatke nekada znatno bogatije zvorničke rok kulture, u sred svirke, ali na početak članka uđoše zajedno dva prijatelja. Znaju se od malih nogu. Znamo se i mi. Mali je ovo grad, a još manji lokal. I tek što su stali za sto, jedan od njih kratko uzviknu prema pjevaču: „Bolero…“ Bješe to baš u vrijeme kad se tekst koji sam pripremao o Galebovima nekako ugnijezdio u meni i mjesecima već nikako da poleti. Ne prođe mnogo, vokalna bravura pjevača poput nekog nevidljivog konobara donese:

I ponesi me u zemlju galebova
Povedi me u jedan novi dan

Sjetih se tog decembarskog dana, drugog dana Nikoljdana, bolerovskim jezikom rečeno, Na kraju slavlja, kad se zaputih da se prvi put vidim sa čovjekom koji će mi ispričati priču o grupi Bolero i Galebovima, u nadi da ću među njima možda sresti Galeba Džonatana Livingstona i sporazumjeti se s njim Govorom ptica.

Tamo gdje se čuje samo pjesma
Gdje pupoljci nikada ne trunu

– Hoćete li med uz čaj? – sjećam se da je učitvo upitala konobarica. – Hoću! – odgovorio sam. Činilo mi se da je nisam ranije viđao u toj ulozi. Radnici se često mijenjaju, ljudi odlaze dalje za nekim boljim životom. Uslovni odnos opterećen imperativom – Ako ti se ne sviđa, poljubi pa ostavi! – uzima sada danak umjesto bakšiša.

Poljubi me i reci „Zbogom zemljo“
Ti koja znaš za tugu i sudbinu

Odrekao sam se poslijepodnevne dremke i došao na dogovoreni razgovor. Možda sto za koji smo sjeli, toliko daleko do krčme i još dalje od Moskve, nije ni nalik mjestu na kome su pokopane sve istine i laži, ali to može biti samo još jedna zabluda koje se valja odreći. 

Odreci se zabluda i svijeta
Pokopaj sve istine i laži

Bio sam odveć umoran, ali nisam htio da izdam i otkažem susret. Jer Juda i danas živi u svakom od nas. Ta misao mi se često mota po glavi kao kakav refren.

Hajde, poljubi me.

Ko zna šta sve tim poljupcem može biti izdato?! Možda i poneki album.

Napokon, preko puta mene je sjedio Zvorničanin, Oliver Cvijetić, nekadašnji član grupe Bolero i autor pjesme Galebovi, po nekima jedne od najljepših pjesama 80-ih godina na prostorima bivše Jugoslavije.

Nakon kraćih i donekle uopštenih opaski s obje strane, vrlo brzo smo prešli na glavnu temu našeg razgovora. Mene je ponajviše zanimalo kako su nastali Galebovi. Međutim, valjan odgovor na to pitanje, prirodno, ne može se ni preletjeti bez osvrta na grupu Bolero.

„Bolero je jedna kompleksna priča. Koliko je lijepa priča, toliko je i fascinantna, dosta fascinantna, pomalo i misteriozna, meni lično emotivna zato što sam ja sa tim momcima proveo neke važne godine. A sa druge strane, pomalo i tužna, reći ću i zašto“ – počeo je naš sagovornik i odmah nastavio – Još da napomenem da je Bolero jednako Mišo Bartulica, šef orkestra. Jer on je faktički duša benda, alfa i omega. On je radio sve tekstove, sve kompozicije i aranžmane. Mi smo svi nekako bili njegovi saradnici koji su sprovodili tako neke ideje, ono što je on zamislio.“ 

Onda se Oliver Cvijetić sam vratio da dopuni svoj odgovor na pitanje, zašto je priča o Boleru za njega emotivna i lijepa, prevashodno.

„Emotivna je zato što me svaka pomisao na Bolero vraća u jedan poseban period u mom životu. Kad sam nedavno bio u Sarajevu, na promociji njihovog singl-spota pjesme Mjedenica, u Ateljeu Figure, ostao sam potpuno obuzet tim nekim osjećajem. Bilo je tu dosta muzičara, poznatih ličnosti, istinskih ljubitelja Bolera. Zapravo sam ostao zatečen atmosferom i počela su mi navirati sjećanja. Vratio sam čitav taj film, te tri i po godine koliko sam otprilike radio s njima. A s druge strane, priča je lijepa, prelijepa zato što se to sve dešavalo u Sarajevu za vrijeme Olimpijade, mnoge grupe su dolazile iz Sarajeva koje je tada, kako znamo, bilo centar nekih kulturnih dešavanja. Svaki podrum je takoreći imao neku svoju grupu, tu se vježbalo, sviralo, i svi su se trudili da naprave svoju ploču. Bila je jako velika konkurencija. Jednostavno, morao si imati sreće, i još mnogo štošta… Čak ti u tim prvim koracima ni novac nije mogao uvijek garantovati uspjeh, jer su diskografske kuće tada radile po drugom principu, prodavale su se ploče i ako oni procijene da mogu da zarade od tebe, onda s tobom naprave ugovor i uzimaju procenat. Sjećam se, prodavnica ploča je bila tamo iza Ekonomskog fakulteta. Ja sam studirao pravo, a išao sam i na solo pjevanje. Kad sam došao iz vojske prvo sam upisao Pravni fakultet. Na solo pjevanje sam išao dok me nisu pod svoje uzeli „Bolerovci“. To je išlo preko mog cimera. Bila je jako lijepa atmosfera. Te osamdesete godine su inače bile jako lijepe za tu muzičku priču, i uopšte, živjeti i raditi u Sarajevu u to vrijeme je bilo nešto…“

Razgovor je dalje tekao. Nismo bili daleko od Drine.

 – Rekao si i to da je priča o Boleru fascinantna. Zašto? 

– Zato što se sve te pjesme i danas slušaju. Evo, ti si živi dokaz. – kaže mi.

– Ja sam rođen ’86. – odgovaram.

– E, baš te godine je izašao njihov prvi album.“ – dodaje i nastavlja. „Nakon svih tih godina narod i dalje sluša te pjesme, slušaju i djeca. Par puta sam svirao u Tuzli sa kolegom i izvodili smo Galebove s dvije gitare, a djeca, nisu se ni rodila tada, znaju tekstove napamet. S te strane je priča jako fascinantna. A zašto je to tako? Možda upravo zato što su te pjesme pune emocija. Sa Galebovima, konkretno, ja mislim da sam zaorao duboko. Obično kad zaoreš plitko onda pjesma bude mjesec-dva i nestane, a od ove ja i dan-danas dobijam od SOKOJ-a neka sredstva. Nije to neka lova, da se razumijemo, ali je lijepo poslije skoro četrdeset godina dobiti godišnje neki iznos i izvještaj. Simpatično.

A zašto je tužna priča? Tyžna je zbog jedne proste činjenice što je bila  grubo prekinuta. Oni su uradili drugi album O Jesenjinu sa Jelenom, Krčmarskom Moskvom… napravili su već bazu da mogu svirati u cijeloj Jugoslaviji, i onda je izbio rat. Skoro su radili neke koncerte, ali to nije ni blizu koliko je trebalo da nije bilo rata. Tako da, u principu, nisu nikad dobili ono što su zaslužili u nekom punom obimu, kad su trebali da grade karijeru. Sve je to bilo prekinuto kao nožem. I kaže meni Mišo tada: ’Znaš šta, ja ne znam šta da radim. Imam i treći album već spreman.’ Ali stvar je u tome što je tržište već bilo iscjepkano i što se on dvoumio. Pričao je s Vujovićem, on je bio tada na čelu Diskotona, šta da radi. On mu je otprilike rekao da se malo strpi, jer nije baš najbolje vrijeme s obzirom na dešavanja zbog kojih je čak Dugme otkazalo kompletnu turneju.  I kad je puklo to on se pouvkao u Livno odakle je rodom. Šta je poslije bilo, nije mi toliko poznato.

Na pitanje, da li je još neku pjesmu napisao za Bolero osim Galebova, Oliver odgovara da nije, i objašnjava.

„Mi smo u nekadašnjem Domu kulture „Vaso Pelagić“ na Grbavici imali probe tri i po godine, svaki dan od tri do šest. Poslije bismo odsjedali u bifeu od šest do sedam. Malo se ispričamo, pošalimo, popijemo piće i onda idemo kući. Mišo je bio gitarista, basgitarista, radio je aranžmane i već je tada imao postavljene neke pjesme poput: Na kraju slavlja, Moja generacija, Dajana, Sama i dr. On je bio kompletan autor svih tih pjesama. Mi smo uvježbavli otprilike nekih deset, jedanaest pjesama. Mišo nije volio da mu ostane jedan aranžman, pa je stalno mijenjao, kaže ovaj aranžman ne paše. Njegov koncept i stil nije bio baš jednostavan, to je bila neka svirka između Djuran djuran, tog neoromantizma osamdesetih godina i, recimo, grupe Supertramp i njihove čuvene pjesme Breakfast in America, s kraja sedamesesetih. Nešto slično je radila, mislim, grupa Boa u Hrvatskoj. Ja sam bio upoznat sa cjelokupnim njegovim radom. Nekako, ništa mimo njega nije moglo da prođe. Mi smo bili momci iz provincije koji nešto studiraju. Mišo iz Livna, ja iz Zvornika, a Sarajlije su Sarajlije – Grabo, Nećko, Dodo – oni su imali svoje društvo, i onda smo nas dvojica izlazili. Bio je tako tih, povučen, nekad posebno zagledan. Znali smo, recimo, da dođemo u kafić pun ljudi, a on mi kaže: ’Oli, dođi da ti otpjevam nešto!’ Kažem: ’Šta je bilo?’ A on veli: ’Smislio sam za onu pjesmu aranžman’. I onda mi ispriča faktički kompletan aranžman od početka do kraja. A ja mu kažem: ’Vidi djevojaka, hajde, pričaćemo drugi put’. Međutim, bio je pun toga, pravi autor. Imao  je sve u glavi, bukvalno čitav aranžman i tekstove pjesama. Eto odgovora zašto nisam više pjesama napisao za Bolero. U najkraćem, Mišo je bio potpun autor i nije bilo potrebe za to, imao je svoj jedinstven stil.

 – Kako su onda nastali Galebovi? – upitao sam.

„Pazi ovako, i to je isto vrlo čudna priča. Galebovi su, inače moja prva pjesma koju sam napisao. Imali smo nekih koncerata okolo. Svirali smo po klubovima u Sarajevu, Sloga, diskoteke po Ilidži i tako dalje. Tada smo izvodili te svoje stvari. Sjećam se, recimo, imali smo autorsku svirku u diskoteci Lazareti u Dubrovniku. Ja sam svirao bas i pjevao, jer gitarista nije mogao da dođe, studirao je građevinu, pa mu ćale nije dao, zato što je imao u ponedjeljak matematiku da polaže. Sakrije mu po jednu cipelu.  I kaže on nama da ne može da ide. ’Kako ne možeš’, pitam ga ja, ’ko će da svira?’ Kaže, ’uzmi ti pa otpjevaj’. Ali kako? Ja sam silom prilika za par dana poskidao sve dionice, otpjevao to i odsvirao. Imam i sliku sa tog nastupa. A onda smo imali autorsku svirku, mislim da je u pitanju, Medicinski fakultet u Sarajevu, gore na Koševu negdje je to bilo, sa nama je bila grupa Velika porodica, koja je svirala kantri, otprilike bili su u Sarajevu ono što je Plava trava zaborava u Zagrebu. Sjećam se, jedna pjesma se zvala Sve je to zbog piva. I sad hajde, na tom zajedničkom nastupu, mi smo to „otpucali“, djelovali smo uvježbano, jer neki broj pjesama manje-više radiš svaki dan, uz dobar razglas, to je pucalo na sve strane. I mi smo ono kao puni sebe. Dolazi raja, govore ljudi, svaka čast… I onda izađe Velika porodica i opucaju taj svoj neki stil, između ostalog i tu pjesmu Sve je to zbog piva. A u publici je mlada raja, studenti. I dignu oni ljude na noge, počnu skakati, ja gledam i prenosim svoj utisak Miši. Kaže on, ’šta ćeš, mi ne sviramo to’. Znam, ali to je baš… Nije bilo nimalo jednostavno, naši aranžmani su bili jako komplikovani, a nisi mogao proći u Sarajevu sa tim stvarima, zato što se već pojavio Valentino, Pušenje se isto u to vrijeme pojavilo, tako da to nama nije išlo na ruku, jer mi smo bili kao neki dinosaurusi koji sviraju džez-rok, razumiješ. Leb i sol je kod nas to jedino uspio da uradi, da spoji tu neku svirku i komercijalu. Tada mi je bilo jasno da nešto mora da se promijeni. U to vrijeme sam otišao kući, u Zvornik. Smislio sam da napravim jednu pjesmu koja će malo da pomjeri, a da to ipak ostane u nekom našem fonu, ali da ima udarni refren, koji će odmah da „puca u glavu“, uz nešto jednostavniji aranžman, sa tesktom koji treba opet da bude i malo nostalgičan. A baš u to vrijeme su mi se pokidale neke niti i nisam bio sav svoj. Nekako mi nije išlo. Otuda se valjda i javila potreba da dođem kući. Dosta smo tavorili zato što se ništa nije dešavalo. Probali smo sa svirkama, Mišo je pokušavao sa izdavanjem, ali nije prolazilo. I onda sam ja napravio tu pjesmu, Galebovi. Nisam ni znao kako će se zvati. To je tako, krene ti priča, i onda ide, znaš, prva rečenica koja ti u refrenu ispadne to ti je naziv pjesme. S tim, što postoji ta moja prva verzija sa nešto drugačijim tekstom, melodija je otprilike ista, malčice je izmijenjena harmonija, ja imam jednu harmoniju više. Zapravo, harmonija je ista samo se u drugoj verziji malo brže odvija na tom dijelu. Taj spust je samo aranžmanski, bez teksta u drugoj verziji:

Postoji jedna žena koja misli da je zao svijet,
Postoji jedna žena koji misli da je ljubav grijeh,
 nijedan put do nje ne mogu naći,
nema puta do srca njenog.

Onda ide kompletan refren: Ponesi me u zemlju galebova, povedi me u jedan novi dan, tamo gdje se čuje samo pjesma, gdje pupoljci nikada ne trunu. Poljubi me i reci zbogom zemljo, ti koja znaš za tugu i sudbinu, odreci se zabluda i svijeta, pokopaj sve istine i laži, hajde, poljubi me.

Ta pjesma je zamišljena kao Stairway to Heaven ili Čolina Pjesmo moja, da ima tu gradaciju. Prelijepa pjesma. Ja sam to htio s gudačima, koliko sam bio „lud“, u ono vrijeme razmišljati o gudačima. I onda sam došao Miši s tom pričom. Rekoh, napravio sam jednu pjesmu, da li će ti se svidjeti, ne znam. Situacija je zaista nezgodna pošto je on potpun autor. Ja to naročito danas razumijem. Jer obično sam i sam autor svojih pjesama, i melodije i teksta. Mogu da prihvatim nečiji tekst, ali malo teže melodiju, zato što imam neku svoju melodijsku liniju koja mi se stalno provlači, pa ako mi nudiš dobar tekst, to može proći, ali nemoj mi dirati melodiju. Iz tog razloga mi je, kad sam mu donio Galebove, Mišo rekao: ’Ne uklapa se!’ Kažem ja njemu: ’Kako se ne uklapa? Ja sam upravo to radio jer znam šta praviš i kako praviš. Uklapa se. Je l’ počinje tako? Počinje! Je li ima to i to? Ima!’ A on će na to: ’Pa znaš…’ Međutim, ja nisam onda razmišljao o tome. Bolero je njegova autorska priča.  Poslije svih ovih godina, neki dan smo sat i po pričali o svim tim događanjima. Shvatio sam i tada da sam i ja autor, i da su to dvije različite priče. Ne bih zaista pretenciozno da zvučim, ali poređenja radi, kao što su Čorba i Bajaga radili zajedno, ali su posebni autori i nisu mogli baš da se uklope. Tako je ta priča o Galebovima bila jako teška, provlačila se mjesecima. Jednostavno nije mogla da prođe. Onda sam se ja vratio ponovo na fakultet, upisao klarinet u srednjoj muzičkoj, i već smo počeli da odustajemo od te ideje, čak smo pokušali uraditi taj prvobitni aranžman s Galebovima u kompletno mojoj verziji, ali se opet nešto zakomplikovalo zbog zahtjevnosti koncepta, nije išlo kako treba. Ja slušam, sve to dobro zvuči, ali, ipak, ne može da prođe.“

Tvojim Galebovima „džinovska krila ne daju da kroče“ što bi rekao Bodler za svog Albatrosa, pomislih za sebe. A onda napokon upitah Olivera: Kako su onda izlegli i poletjeli Galebovi? Kako su se na kraju ugnijezdili u gustu autorsku krošnju Miša Bartulice?

„Počeli su fakulteti sa radom, i ostali članovi benda su imali svojih obaveza. Sve manje proba je bilo. Jednog dana sam došao u Dom kulture „Vasa Pelagić“. Sjećam se, siđeš dole, naiđeš na hol u staklu, pa prođeš stepenice i tu je s lijeve strane bila prostorija gdje smo vježbali. Dolje kad se siđe gitarista Zabranjenog pušenja je držao studio. Tu su radili i zabavnjaci i narodnjaci i rokeri. I ugledam Mišu upravo u holu, tu gdje je staklo. Pretpostavljam zbog eha. Zateknem ga kako svira Ponesi me u zemlju galebova… Moja priča sa malčice izmijenjenom melodijom i tekstualnim dijelom uz moj kompletan refren. Znači, u suštini moja i melodija i tekst. Ostao je netaknut moj refren, što mi je bilo ključno, jer to je u stvari najvažnije u cijeloj pjesmi, ono udarno. I tako, kad sam ga zatekao na svoje iznenađenje, upitam ga u čudu: ’Mišo, šta je to?’ Kaže on meni: ’Znaš kako, eto dobra ti je pjesma’, a ja njemu: ’Ja se mjesecima s tobom ubjeđujem, a ti mi sad kažeš da je dobra’.

Tada mi je predložio da taj mali dio pjesme izmijeni i da donekle izmijeni melodiju, da to ne bude s gudačima već da bude prosta pjesma s udarnim refrenom i da to profuramo da se uklapa sa ostalim pjesmama Bolera, da bude u tom istom maniru. Ponudio mi je da mene potpiše kao tekstopisca, a sebe stavi kao kompozitora. ’Malo je to nezgodno’, odgovorio sam, ’kako ćeš sad…’. Nije mi rekao da je on već napravio tu kombinaciju. ’Hajde da čujem’, kazao sam. Onda je on to odsvirao. Meni je zvučalo dobro, ali ipak ti malo sujeta proradi. Čekaj, ja imam svoj koncept, zamislio sam kompletnu stvar i sad mi se ti tu miješaš. Malo sam se ljutnuo u to vrijeme, ali hajde. Na kraju sam pristao da on sebe potpiše kao kompozitora, a da ja budem potpisan kao tekstopisac. Tako i danas tamo u SOKOJ-u stoji da su autori pjesme Miroslav Bartulica  i Oliver Cvijetić. Faktički je ispalo da smo mi to zajedno uradili, a bilo mi je glupavo da tekst ima dva autora, da piše, Galebove je napisao ovaj i ovaj. Lakše je bilo podijeliti na tekst i kompoziciju. Što se tiče razlike u novcu postoji neka mala razlika, ali ne toliko velika. Nije to ni bitno. On je ipak bio autor svih ostalih pjesama. Rekao sam mu: ’Hajde, radi!’ Nije mi toliko bilo ni stalo do toga, meni je bilo bitno da ta pjesma izleti, da se negdje pojavi. To je prva pjesma koju sam napravio u životu, i odmah jugoslovenski hit. Prihvatio sam taj prijedlog i tako je i ostalo. Ljudi me često pitaju i ja ne znam šta da kažem, i ovako i onako. Ja sam svirao često i tu moju prvu verziju, i ljudima je to sjajno, jer je pjesma lijepa. Iste su harmonije, malo drugačiji tekst, ali to je to.“

            No, kao što u klasičnoj poemi ptice na svome putu nailaze na iskušenja, tako su i Oliverovi Galebovi nilazili na iskušenja tokom svog muzičkog leta.

„Bend je već počeo da se razilazi. Ne može se ni živjeti tek tako, bez novca. Mišo se vratio u Livno. Mislim da je otvorio neki kafić negdje dolje. Ja sam studirao. Poslije sam otišao na odsluženje vojnog roka, tri mjeseca sam bio u regrutnom centru u Sarajevu, tamo preko puta željezničke. Za to vrijeme, Mišu je opet neki đavo tjerao da se ponovo vrati. Inače, on je studirao pedagogiju i psihologiju, čini mi se. Vratio se u Sarajevo i pokušavao s nekim pjevačima. Ja  sam već otišao, ekipa se rasturila i on je ostao sam. Poučen Bregovićem, shvatao je da je bitno imati pjevača, a ko će svirati, koga je briga. Mišo je našao prvo nekog Fudu. Fudo je bio neki zalizan tip, ljepuškast, sladak, ali on je to radio nekako amaterski. Čak se i Tifa spominjao kao mogući pjevač, pa hoće-neće. Trebao mu je gitarista, pošto je Dodo nastavio da studira građevinu i završio je. Danas je u Americi. On je intelektualan tip, izvrstan gitarista, miran, ali se držao principa – što je sigurno, sigurno je. Drugim riječima, davao je prednost sigurnoj profesiji u odnosu na neizvjesnost muzičke karijere, a Mišo je stvarno živio za muziku. I dan-danas živi za to. Na kraju je naletio na Mileta Anđelića, to mi je on pričao, tamo negdje kod Ekonomskog fakulteta ga je upoznao, igrom slučaja. I otišli su na Mjedenicu. To je jedan dio Sarajeva gdje sam i ja dolazio kod njega. Tu je probao te pjesme i Mišo je rekao, ’Super!’. Tako je to bilo. U jednom momentu čujem, dok sam bio u vojsci, Bolero izdao album. Čudo!

A kako je u stvari snimljen taj prvi album? I to je zanimljivo. Kad se nakon raspada benda Mišo vratio u Livno, riješio je da ipak napravi album. Našao je neke pare i otišao kod Brane Likića. On je bio član grupe Rezonansa koji je napravio studio na Skenderiji, i dan-danas ga ima tamo. On je rekao Miši, to toliko košta. Mišo je skupio određene pare i sastavio neku priču i aranžmane. Otišao je kod Brane, zvao je Grabu koji će mu programirati bubanj, a on je odsvirao sve gitare, sve bas gitare, jer je Mišo bio izvrstan basista. Zvao je Dinu Olovčića koji je klavijature snimao, a nešto malo je i Nećko radio. I onda, kad su sve završili, bio je zakazan sastanak u ponedjeljak u 10 sati kod istog tog čuvenog Vujovića. Bila je komisija, otprilike 7 ili 8 članova. E sad, je stvar u tome što je svaki član komisije imao nekog svog favorita koga je je nastojao da ubaci. Međutim, Vujović je bio direktor Diskotana, i on je bio „zagrizao“ za Mišu i Galebove. Pošto je materijal bio izvrstan, ovaj Likić, što je držao studio, tražio je još para. I Mišo nazove majku i kaže joj, snađi se za 5.000 KM kako znaš i umiješ, pošalji mi autobusom. I ona nađe i pošalje novac autobusom ujutru, Mišo ode, donese mu pare, uzme trake i upadne u 10 sati na tu komisiju. I tu mu prihvate album, na jedvite jade“ – priča Oliver.

Znači da nije bilo Mišine majke, pitanje je šta bi bilo sa Galebovima i kultnim albumom grupe Bolero“ – primijetio sam i nastavio da slušam.

„Ali pazi, i ovo ti moram reći, sve te pjesme, Na kraju slavlja, Moja generacija, Dajana, Sama, Kalifornija… Sve te pjesme su bile s mojim vokalom. Mi smo izganjali u to vrijeme neki termin u Danijlela Ozme, taj veliki studio. Tu sam, recimo, prvi put čuo Plavi orkestar sa Suadom… Mi smo izganjali dva termina i snimili smo s mojim vokalom sve pjesme osim Galebova, jer to je bilo nešto prije Galebova. To su bili, kako bih ti rekao, poluprofesionalni demo snimci. Neno Jurin iz Indeksa je bio producent. On je tu radio kao producent svim poznatim grupama, a mi smo preko reda uplatili ta dva termina. Ja sam imao tu kasetu. Da sam znao da će od toga biti nešto, nekako bih to sačuvao. Ovako, te pjesme su ostale kod Grabe pokojnog na magnetofonu, a on je poslije, kad je izbio rat, otišao u Češku i tamo je i umro. Mislim da njegova supruga ima tu kasetu. Postoje ti snimci sa tog prvog albuma, sa onim pjesmama u tim prvobitnim aranžmanima, i ja bih lično volio da ih dobijem, čisto radi uspomene.

Galebove sam prvi put čuo u vojsci. Ubrzo sam otamburao vojsku i nastavio studiranje. Tada, vjeruj mi, nisi mogao živjeti od tih Galebova. Po kafićima, po diskotekama, na radiju, svuda su se čuli. To je bilo bombardovanje, takoreći. Pitao sam Mišu za tantijeme i on mi reče da je sve prijavio u SOKOJ. Ja sam onda malo-malo pa u Ljubljansku banku, da pitam ima li šta od tih tantijema. I bilo je tu lijepe love za jednog studenta. Ali najljepše od svega je bilo to što sam čuo taj svoj refren. Prvi dio sam prežalio. Refren je dio koji nikako ne može da se izbaci, a ostao je dio mene. Kad napaviš neku stvar, kad ta pjesma dobije svoju formu i kad se osnuje i izađe, ona nekako ode, ide svojim sopstvenim životom, dobije neki svoj život. I danas mi ljudi često traže Galebove. Nemam sada neki pretjerano emotivan odnos prema toj pjesmi, a na početku sam i te kako imao, kao uostalom i prema drugim mojim pjesmama, a imam ih 20, dva albuma i 4 gotova singla. Ali tek kad ti pjesma zaživi kao da odleprša negdje i ima svoj vlastiti život , otišla je svojim putem.“

– Odlete pjesme kao galebovi“, – nisam mogao da se otmem utisku.

– Da. Nevjerovatno. – odgovorio je Oliver.

– A da li si možda razmišljao da nekad snimiš tu izvornu verziju Galebova sa gudačima? Milim da bi to bilo zaista veličanstveno u svakom smislu. – nastavio sam.

– Puno sam o tome razmišljao, lomio se. Čak sam mogao i htio da je napravim.  I ljudi mi govore, hajde snimi tu tvoju verziju. Međutim, znaš kako, kad pjesma tako zaživi, ne treba ti sad da je uzmeš, pa da je iskasapiš, napraviš nešto drugo u odnosu na ono što je ljudima već ušlo u uši, da čitavoj toj generaciji, pa i onima poslije, osakatiš onu verziju koja se ustalila. Bilo mi je žao.

– A da se tu nađe neki kompromis između te dvije verzije, da se ova druga, zvanična verzija Galebova uradi u prvobitnom ruhu sa gudačkim orkestrom? – ne odustajem ja.

– E, to bih već mogao napraviti. – na to će Oliver.

– U tom slučaju bi se ispunio i taj zahtjev da se ne remeti ono što je već zaživjelo, a pjesma bi da dobila neki novi šarm. Čak i da se na taj način malo odužiš onoj prvoj verziji koja je žrtvovana za život ove druge.“ – dopunio sam svoju prethodnu opasku.  

–  To je dosta prihvatljivije. Uostalom, ja imam pravo na to, moralno i svako drugo, ali bih u svakom slučaju Miši rekao, javio bih mu. Rekao bih mu otprilike ovako: ’Slušaj! Htio bih da uzmem tvoju verziju mojih Galebova, ali ću pjesmu napraviti s gudačima, onako kako sam je isprva zamislio. Sačuvaću tvoj dio teksta. I to je sva priča’.

– Neka ostane to kao želja koja će možda nekad da se ostvari. Snimanjem Galebova sa gudačkim orkestrom Bolero bi se duboko vratio sebi, jer je sama grupa dobila naziv po orkestarskom djelu Morisa Ravela, zaključio sam ovaj dio našeg razgovora.

Na grudima i u grudima Bolera sija zlatni medaljon na čijem aversu su ugravirani galebovi, a na reversu Jesenjin. Sjetih se jedne scene iz djela Tako je govorio Zaratustra, kada Niče opisuje rastuženog Zaratustru negdje u gori. Ako se dobro sjećam. Oko njegove glave i na njegovim ramenima su ptice, on plače, suze mu padaju na dlan, a lav mu liže suze. Nešto slično bi se moglo uzeti za ilustraciju Bolera. Jesenjin tužan sjedi na harmonici. Iznad njegove glave i na njegovim ramenima su galebovi. Suze mu padaju na koščate ruke dok galabovim perom piše pismo majci.

Zato sam morao da pitam Olivera i za Jesenjina, zašto je ruski pjesnik lajtmotiv Bolerovog drugog albuma. Oliver mi je rekao da bi mi o tome detaljno mogao govoriti samo Mišo, a da on o tome može tek ponešto u kratkim crtama, na osnovu onoga što mu je Mišo pričao.

„Mišo je, inače, poseban, neobičan čovjek.“ – rekao je Oliver – „Miran i jako, jako emotivan. Neki bi rekli, čudan. Sve te pjesme koje je on pisao su nabijene emocijama, on je to nekako iz duše pisao. Koliko je meni poznato, nije nijednu pjesmu napisao namjenski, nego jednostavno mu naleti. Možda bi napravio pet albuma da je pisao namjenski, ali on je svaku pjesmu proživljavao, i gotovo sve su to neke istinite priče. Recimo, Na kraju slavlja je priča o drugu koji je poginuo. Sve su te pjesme zapravo bile emocija. S obzirom da je on ta vrsta karaktera i da je povrh svega vrlo obrazovan, ne čudi što je vjerovatno čitao dosta poezije i što se „zakačio“ za Jesenjina. Moja stara je voljela Jesenjina. Ja sam imao veliku sliku Jesenjinovu. Stari mi je slikar pa je napravio veliku sliku u grafitu. Tako ni Miši lik i djelo Jesenjnina nisu bili nešto strano. Mislim da je jednostavno razmišljao o toj nekoj temi, pustio je emocije da ga vode i naletio na svoju muziku. Vjerovatno ga je Bog vodio u tom pravcu. Jer Jesenjin je imao jako buran život, kratak i prožet emocijama. Miši je palo na pamet da na svoj način obradi tog čovjeka i napravi pjesme, uradi tekstove po motivima Jesenjina. Nije uzimao od Jesenjina, pa on nešto krojio, nego kako ga on doživljava i tumači, tako je i napravio svoje pjesme. S tim da je, ipak, Jelena na tom drugom albumu bila udarna. A to je u stvari pjesma o djeci bez roditelja. Uzgred, naišao sam na Jutjubu na tu pjesmu u izvođenju zagrebačke filharmonije. Što se tiče te ploče, s obzirom da je grupa već napravila dobru bazu sa prvim albumom koji se prodao u 70.000 primjeraka, što je nevjerovatno veliki tiraž za nepoznatu grupu, koja se tek pojavila, kad je trebalo raditi tu drugu ploču, već su se javila ozbiljni ljudi koji bi priskočili u pomoć da se ta čitava priča iznese, mada je on opet sam radio aranžmane, ali su mu u nekim stvarima pomogli da ih malo uobliči, da to bude kako treba. Čak sam čuo kasnije priču da je Bregović malo zatezao da mu ta druga ploča ne izađe pred novu godinu, jer je Bijelo dugme trebalo da izbaci ploču prije Bolera. Ali na tom drugom albumu ja nemam nekog upliva, osim što sam išao na neke njihove svirke, pričao o tome s Mišom. Kad su radili tu drugu ploču, zvali su Šerbedžiju. Sjećam se, išao sam na neku predstavu koju je Šerbedžija radio u Sarajevu, i ta predstava je, čini mi se, počinjala sa Krčmarskom Moskvom. Čitava predstava je bila obojena tom atmosferom, tako da ga je Mišo pozvao i odmah objavio: Šerbedžija će nam gostovati… Ovaj se iznervirao. ’Kako ćeš ti to? Ne znam ni ko si ni šta si’. Mišo je rekao da će mu poslati, i poslao mu je neke snimke. Rade kad je čuo da je riječ o Jesenjinu, a on voli da recituje, došao je i odrecitovao. To je još više doprinijelo imidžu benda. Opet kažem, šteta što je rat to sve prekinuo.“ – naglasio je Oliver.  

– Bilo bi tu još dosta pjesama i albuma. Možemo samo nagađati i zamišljati kako bi to sve izgledalo, zvučalo“ – dodao sam naposljetku.

– On je napravio ploču poslije rata koja se zove Ludnik. Isto je imao 7-8 pjesama, ali taj Ludnik je bila poptuno intimna priča, takoreći za internu upotrebu. Poslije, on je vjerovatno imao neke pjesme, ali znaš kako, moraš da se nađeš u tom prostoru, u tom okruženju da ih postaviš, ako već radiš ozbiljno, živiš u toj priči. Znači,  treba ti atmosfera da bi napravio kvalitetan album. Ja sam za to da se opet oživi taj duh. Mišo ima sad album koji treba da izbaci. Treba da bude i u LP formatu, što će dodatno obradovati ljubitelje gramofonskih ploča. Ostalo je da završi gudače. Tražio je gudače u Sarajevu i nekog operskog pjevača. Pitao me je da li imam neke gudače, rekoh imam sestru koja je profesor na Muzičkoj akademiji u Istočnom Sarajevu i ona radi s gudačima, pa ako ti zatreba, javi se, ja ću te odvesti, pa ćemo sjesti da vidimo šta si zamislio“.

– Taman da se usput snime i Galebovi s gudačima. – opet ja.

– Dobra ideja. Imam ja to u glavi otprilike. Sama pjesma to zaslužuje jer je bila parametar za čitav album u aranžmanskom smislu.  Galebovi su zaštitni znak i na ploči su se nalazili na prvoj strani A1. Na drugoj strani su bila Sjećanja. U moje vrijeme ta pjesma nije bila, nju je napravio naknadno i stavio je na B stranu. Ali Galebovi su uvijek bili na prvom mjestu. Mnogi i dan-danas tvrde da su Galebovi zaštitni znak Bolera, što je meni neobično drago.“

Na kraju razgovora vidim da nisam ni ubacio med u čaj. Čaj sam popio, a med je ostao neraspakovan, neiskorišten, poput Galebova u našoj kulturi koja sve manje liči na topli napitak.

            Bila je ovo priča o tome kako su Galebovi poletjeli sa Drine, sletjeli na Miljacku i postali muzički stanovnici Sarajeva. Kad poleti golubica sa Baš-čašije, to i nije neko čudo. Ali kad galebovi polete iz Zvornik-čaršije, o tome već mora da piše Glas Amerike. Doduše, toliko godina poslije. Ali neka i oni u nečemu kasne sa informacijama. I nisu napisali odakle su došli Galebovi. Nešto ipak mora ostati i nama.

            Ako vas kojim slučajem neko bude upitao kako su nastali Galebovi, recite, jednostavno su naletjeli još prije nego što su se izlegli iz onog jajeta koje je počelo da puca na naslovnoj strani Bolerovog prvenca. Prije nego što su naslovne strane zamijenile neke druge strane i nešto drugo počelo da puca.

(Stanislav Tomić)