Košarkaš Drine Princip Nikola Gajić o povratku u Bratunac i pored ponuda iz inostranstva

 

Prvi i osnovni razlog mog povratka u Bratunac je taj što mi najstariji sin kreće u školu pa smo zbog toga supruga i ja odlučili da se tu skrasimo. Mogao sam još da igram u Rumuniji, gdje sam boravio prethodnih pet godina, i da igram na najvišem nivou jer me smatraju za „njihovog“, ali je presudila životna situacija i dobrobit djece više nego finansije.

Izjavio je ovo proslavljeni košarkaš iz Bratunca Nikola Gajić na početku intervjua za „Glas Srpske“ koji je odlučio da se vrati kući nakon što je prethodnih skoro 20 godina proveo u „bijelom svijetu“. Sada je član Drine Princip iz Zvornika koja nastupa u Prvoj ligi Republike Srpske.

– Ponuda Drine Princip došla je spontano. Uprava je formirala dobru klupsku strukturu kao i ekipu pa imaju želju da napadnu Ligu BiH. Imaju malo veći budžet nego ranije pa sam odlučio da prihvatim ponudu. Jedan od razloga povratka je i taj što želim da budem bliže kući, gdje su mi mama, brat i ostala rodbina pa je ponuda iz Zvornika ispala kao vrhunska opcija na obostrano zadovoljstvo, a grad je na nekih četrdesetak kilometara od moje kuće, što mi je jako bitno. Finansijski nije to ni blizu onoga iz inostranstva, a u meni je ista želja i motivacija da igram Prvu ligu kao što sam ranije igrao za neke druge klubove.

GLAS: Kakve su ambicije kluba?

GAJIĆ: Malo je sramotno da regija od Bijeljine do Pala nema nijedan tim u Ligi BiH. Grad Zvornik je stao iza kluba i tu su još privatni sponzori kao i nekoliko momaka koji su digli klub od nule i od Druge lige došli su do polufinala plej-ofa prošle sezone Prve lige Republike Srpske. Nadamo se da ćemo Nikola Tadić i ja kao iskusniji ove sezone ostvariti cilj i ući u Ligu BiH, a onda polako.

GLAS: Sve je počelo kada ste imali 16 godina i veoma mladi ste stigli u Borac. Kako je to tada izgledalo?

GAJIĆ: Sa 16 godina otišao sam od kuće i dvije godine igrao za mlađe kategorije u Beogradu, pa dvije godine u banjalučkom Borcu koji je u to vrijeme kuburio sa finansijama i bilo je kašnjenja plata. Meni to nije bilo bitno jer je tu bio iskusni trener Bora Džaković. Za momka od 17 godina bilo je vrlo teško raditi sa njim jer je on „stara škola“, ali na kraju se ispostavilo da je vrlo pošten. Poslije prva tri mjeseca htio sam da idem kući jer nisam igrao, a trenirao sam više od svih ostalih. Međutim, poslije tri mjeseca sam dobio šansu pa čak igrao i po 30-35 minuta i sa 18 godina imao partije na kojima sam davao po 15-20 poena, što je bilo nevjerovatno. Prešao sam put od anonimusa u Ligi do standardnog igrača. To je bilo dobro iskustvo za mene jer je Banjaluka prelijep grad i, generalno, svaki grad koji ima rijeku da protiče kroz njega je lijep. Džaković je nas mlađe ostavljao da dodatno radimo. Kad su stariji imali po dan-dva odmora, mi smo imali pola slobodnog dana. Moja kuća u Bratuncu je četiri sata od Banjaluke i ne znam da li sam jednom otišao u sezoni do kuće.

GLAS: Igranje za Borac za Vas je imalo jednu drugu, posebnu draž?

GAJIĆ: Trud je imao smisla i jedino je loše u sjećanju ostalo to kašnjenje plata. Primio sam samo dvije od osam-devet, iako su to bile smiješne cifre u odnosu na ono što današnja djeca zarađuju. Meni je Borac ostao u lijepom sjećanju iz vremena kada je igrao Kup Rajmonda Saporte jer je u njemu igrao moj ujak Milorad Mićko Kovačević koji je mojoj mami prvi rođak, odnosno moja baka i njegov otac su brat i sestra. Kada smo u ratu izbjegli, jedno vrijeme smo bili kod njih, a njega gledali na televiziji. Borac je za mene bio veliki klub pa mi je bilo drago što sam otišao tamo.

GLAS: Poslije dvije godine u Banjaluci otišli ste u SAD na koledž „Stiven Ostin“?

GAJIĆ: To je malo mjesto u Teksasu sa hrišćanskom komunom, gdje su ljudi mnogo dobri i paze jedni na druge. Engleski nisam znao. Nisam znao da spelujem svoje ime i pokazivao sam i na telefonu kako se piše. Sada, kad sam malo stariji, sigurno je da ne bih nikada otišao, ali kada imaš 18 godina, ne razmišljaš previše i ne plašiš se ničega i sve ti je zanimljivo. Nakon dvije godine na džunior koledžu prešao sam na Univerzitet Džeksonvil koji je igrao diviziju jedan NCAA lige. Imali smo dobre rezultate i u završnoj godini bio sam u startnoj petorci i imao baš dobru statistiku. Igrali smo na „martovskom ludilu“, prošli među 32 najbolje ekipe u SAD i ispali od UCLA čija su tri igrača bila draftovana u prvoj rundi, a to su Zek Lavin, Kajl Anderson i Džordan Adams. Sa mnom je igrao Tomas Vokap koji je član Olimpijakosa i sa kojim se i sada čujem, a bio mi je i na vjenčanju u SAD. Trener nam je bio Bred Andervud koji sada radi na Ilinoisu te Majk Bojnton koji je na Marketu. To su nevjerovatni ljudi. Došli su na naš koledž da zarađuju 200.000-300.000, a sada zarađuju po dva-tri miliona dolara.

GLAS: Nakon koledža vratili ste se u BiH?

GAJIĆ: Prethodno sam prošao sve mlađe selekcije reprezentacije BiH i kada sam se vratio, dobio sam poziv selektora Duška Ivanovića, što je za mene bilo fascinantno jer svi vrlo dobro znamo kakvo je on trenersko ime u svijetu košarke. Bio sam anonimus u reprezentaciji, ali šansu sam dobio nakon što su se povrijedili Nihad Đedović i Dalibor Peršić. Došao sam iz SAD pun elana i motivacije i trenirao sam stvarno jako. Najviše i najpoštenije sam radio od svih jer sam želio da se dokažem, što je Ivanović prepoznao i stavio me na neke prijateljske utakmice da budem starter, što je meni mnogo značilo. Tada je bilo raznih priča u vezi sa ponudama i provlačilo se da me žele Partizan i Zvezda. Priznajem, bilo je kontakata iz Partizana mada sam tog ljeta povrijedio zadnju ložu. Trebalo je da bude minimalna pauza od dvije-tri sedmice, ali se odužilo. Onda se početkom septembra tata razbolio i preminuo je u decembru. Svašta nešto se privatno izdešavalo i nikako nisam mogao da se oporavim. Nisam htio da idem igrati, a tata kod kuće bolestan jer nisam želio da propustim taj mali period što smo bili zajedno.

GLAS: Stigla je ponuda tuzlanske Slobode?

GAJIĆ: U januaru sam otišao da igram u Slobodu. Trebalo mi je i para i da se vratim u košarku te „očistim“ glavu od svih porodičnih problema. Međutim, ponovo mi se desila povreda i vratio sam se na „nulu“. Sve ono što sam prethodnih sezona napravio u Americi i reprezentaciji BiH je propalo jer sam pauzirao cijelu sezonu. Sljedećeg ljeta, kada sam tražio klub, bilo je sumnji klubova, kao „nisi igrao godinu dana“, „ne znamo kakav si, šta si,“ pa nisu htjeli da ponude novac i zvali su me na probe, što je bilo pomalo smiješno s obzirom na to da sam prethodnih godina imao ponude ozbiljnijih klubova za ozbiljniji novac. Prihvatio sam situaciju takvu kakva jeste i otišao u Sparse, a bio sam i blizu kuće. Ekipa je bila mlada i razmišljao sam da, ako dobro igram, biću na oku reprezentacije. S nama je bio Kenan Bajramović i imali smo vrhunski rezultat. Ušli smo u Ligu za prvaka sa prilično skromnim timom.

GLAS: Zatim je uslijedio odlazak u Primorsku?

GAJIĆ: Klub je bio u osnivanju i bila je to vrhunska priča. Došao je generalni menadžer iz Geoplin Slovana i napravili su dobru strukturu kluba. Trener nam je bio sadašnji selektor Slovenije Aleksandar Sekulić, kao i mentor Tomo Mahorič. Meni i supruzi bilo je super jer je Kopar na moru, Italija je blizu, a Slovenija vrhunska država za život.

GLAS: Potom dolazite u Igokeu?

GAJIĆ: Bilo je to ispunjenje dječačkog sna jer smo svi željeli da igramo ABA ligu. Iskreno, nisam nešto bio zadovoljan ulogom u Igokei, ali u tom trenutku to je bio moj maksimum. Imali smo solidne rezultate u ABA ligi, a u ekipi su bili Dorel Rajt i Malkolm Li. Igrači si dolazili i odlazili i bilo je to malo turbulentno stanje. Meni je bilo super iskustvo jer je došao NBA šampion da trenira s tobom. Možeš da vidiš šta on radi, da tražiš savjet i to je bilo neprocjenjivo iskustvo. Izgubili smo titulu, ali uzeli Kup BiH.

GLAS: Desio se povratak u Sloveniju?

GAJIĆ: Kada ostaviš dobar utisak u nekoj ligi, uvijek možeš da se vratiš u nju. Helios je vrhunski organizovan klub koji ima svoju dvoranu za trening. Slovenija je meni i supruzi odgovarala. Geografski sređena država, po svim pitanjima. Sve je nadohvat ruke. Za sat si na planini i skijaš, za sat si na moru, za sat si u Austriji, za sat si u Italiji, do kuće tri sata… Igrali smo ABA 2 ligu i slovenačko prvenstvo. Imali smo nekoliko dobrih pobjeda i ispunili očekivanja. Te 2019. pred kraj sezone dobijam sina, tako da je ta godina ostala u najboljem sjećanju.

GLAS: Nakon dobre sezone dugo ste čekali ponudu. Zašto?

GAJIĆ: Bio sam malo izrevoltiran situacijom u košarci i novčanim ponudama s obzirom na to da sam dobro igrao. Sve mi je dobro išlo u životu pa sam odlučio da ostajemo u Bratuncu i čekam neku odgovarajuću ponudu jer sam mislio da zaslužujem veću platu nego što je to bio slučaj na tržištu. Bilo nam je lijepo u tom periodu. Nakon smrti oca mama je prvi put bila srećna i vesela jer je stigao unuk pa sam neke ponude i odbijao, iako možda nije bilo logično, a mi igrači uvijek čekamo nešto bolje bez obzir na to da li to zaslužujemo ili ne. Ostao sam u Bratuncu, a klub je ušao u Ligu BiH. Trenirao sam sa njima i kada sam vidio da vrijeme prolazi, priključio sam se timu na otvoreni ugovor. Klub nije bio u situaciji da mi da neku materijalnu podršku jer su budžeti već bili formirani i volonterski sam igrao, što je bilo dobro i za mene i za njih. Tada je bila puna dvorana u Bratuncu i stvarno lijepi trenuci. Igokea je dolazila u prilično dobrom sastavu i mi smo je pobijedili. I dan-danas, pet godina kasnije, to se priča. „More ljudi“ je došlo da gleda utakmicu. Nakon samo četiri-pet utakmica već u januaru sam dobio ponudu iz rumunskog Piteštija, što su već bile malo bolje pare. Rumunska liga je prilično jaka i prilično plaćena liga, što ljudi kod nas generalno ne znaju jer je gledamo kao „treću zemlju“, a poprilično su daleko odmakli od nas. Ne po kvalitetu domaćih igrača, već organizaciono.

GLAS: To je bilo pred početak pandemije virusa korona. Kako je to uticalo na Vas?

GAJIĆ: Supruga je bila trudna sa drugim djetetom i počinje turbulentno stanje. Rumuni su među prvima zatvorili sve granice i bile su radikalne mjere. Nismo mogli nigdje da idemo, osim u SAD jer mi je supruga Amerikanka pa smo otišli direktno tamo, gdje se ona porodila. Dobio sam ponudu Temišvara za koju sam mislio da je super jer je grad na četiri sata od Bratunca i na sat od Srbije pa ako bude problema, tu smo blizu. U Temišvaru sam se super snašao. Trener je bio naš Dragan Petričević koji je tu godinama, a bilo je naših momaka koji su igrali. Malo-pomalo i ostali smo pet godina. Djeca su mi bukvalno odrasla tamo. Meni je bilo dobro u svakom pogledu, košarkaški, finansijski i životno sam bio zadovoljan.

GLAS: Imali ste ponudu da i dalje budete u Temišvaru?

GAJIĆ: Uprava je bila spremna da produži ugovor, ali sam već pred kraj sezone treneru rekao da je to to, iako mi je Temišvar druga kuća. Kada smo dobili četvrto dijete, odlučili smo da je trenutak da se vratimo kući jer je nezgodno biti u stranom gradu bez ičije pomoći. Nisam neko ko može da se razdvaja od porodice taman to bili neki milionski ugovori jer mislim da to nije vrijedno, ali, opet, svako ima svoje mišljenje. Nekome bi to možda odgovaralo i da se vrati kući, ha-ha-ha. Kada sam se vratio u Bratunac, uopšte nisam razmišljao o Zvorniku i nisam znao da postoji ta opcija na sat i po od kuće. Zvala me Jahorina i nudila da idemo kao porodica i djecu upišemo u školu. Zahvalan sam im na svemu kao i nekim ostalim klubovima. Iza mene je prilično dobra karijera. Tijelo me super služi, osim tih povreda nisam propustio pet utakmica. U Temišvaru za ovih pet godina vjerujem da nisam propustio tri-četiri utakmice niti pauzirao duže od pet dana.

GLAS: Vaša supruga je Amerikanka. Kako je ona prihvatila život u Bratuncu?

GAJIĆ: Supruga mi je iz Teksasa i upoznali smo se 2011. na koledžu. Ja sam nastavio sa studijama, a ona se ispisala sa koledža i išla sa mnom gdje sam ja išao. Kada sam prešao na univerzitet, ona se preselila i našla posao da budemo zajedno. To je za naše ljude malo čudno, ali za njih je to normalno i djeca krenu da rade sa 18 ili 19 godina, da li trebali ili ne finansijski. Nisu puno vezani za mjesto kao mi. Kod nas neko ne bi prodao kuću da mu daš milione, a Amerikanac će je odmah prodati ako dobije više od onog koliko je platio. Nema emotivne vezanosti za materijalne stvari, dok smo mi vezani, što razumijem, jer vrlo teško steknemo nešto. Ona je prvi put 2013. došla u Bratunac sa mnom da posjetimo moju porodicu. Imao sam strah kako će ona sve to prihvatiti jer smo živjeli u maloj trošnoj kući punoj vlage koju smo rentali jer smo izbjegli iz Sarajeva i vratili se u Bratunac jer je tata iz sela Kravice. Razmišljao sam kako će reagovati jer u Americi imaju velike kuće, nove automobile i drugačiji je način života. Međutim, njoj se baš svidjelo. Nakon ručka koji je mama napravila ona je samo rekla da nikada u životu nije jela nešto ukusnije i pitala gdje kupujemo namirnice. Kada smo joj objasnili da povrće raste u našoj bašti, da meso nabavimo od rodbine, ona nije mogla da vjeruje jer to u Americi rijetko ko ima. Kako me kod kuće nije bilo godinu dana, dolazilo je mnogo rodbine i drugara da se vidimo. Njoj je i to tada bilo nevjerovatno i jednom me pitala šta je njima i da li se nešto desilo kada svi dolaze. Potom sam joj objasnio da se mi tako družimo i volimo obilaziti, što se njoj svidjelo i uklopila se možda i bolje od mene. Da nije bilo nje, možda ne bih ni težio da se vratim ovamo. Objasnila mi je šta sve imamo, a ne cijenimo pa su se i meni malo otvorili vidici. Sada, bogu hvala, imamo neko imanje u prirodi. Dječaci se stalno igraju u dvorištu, imaju drugare, a novu igračku im nismo kupili tri mjeseca. Ako finansijski budemo mogli da opstanemo ovdje, nećemo se seliti jer ovdje djeca „sto puta“ bolje odrastaju. Jedino ako nam bude potrebno para, onda ćemo otići u Ameriku, ovako za sada nema šanse.

Saigrači

GLAS: Kažete da ste imali dosta saigrača sa ovih prostora. Ko su oni bili?

GAJIĆ: Kada sam došao, tu bio Miloš Komatina i sa njim je bilo banja igrati jer je igračina i ljudina. Bio je Adam Mirković, Nikola Pešaković, Mihajlović, Josip Bilinovac, Bogić Vujošević, pomoćni trener Nešo Marković… Neke sam sigurno preskočio.

Biografija

Nikola Gajić rođen je 15. jula 1991. godine u Sarajevu. Igra na poziciji beka šutera ili niskog krila. Tokom karijere nastupao je za Borac, „Stiven Ostin“, Džeksonvil, Slobodu, Sparse, Primorsku, Igokeu, Helios, Bratunac, Pitešti i Temišvar.

(Izvor: Glas Srpske)