Dragoslav Pantić iz Lokanja: Hodočašće – pješice od Bijeljine do Hilandara

Četrdesetogodišnji Dragoslav Pantić iz Lokanja kod Zvornika ostvario je nesvakidašnji cilj, pješke je stigao od Bijeljine do manastira Hilandar. Putovanje je, kaže, trajalo 25 dana uz 925 prepješačenih kilometara.

 – Na hodočašće do Hilandara, pješice, odlučio sam se početkom decembra prošle godine. Dobio sam blagoslov od lokanjskog prote Draženka i mitropolita Fotija. No, morao sam malo da sačekam jer su monasi renovirali konake i nikoga nisu primali u tom periodu. Tako sam morao da sačekam dva mjeseca i na put krenem na Sveta Tri jerarha, 12. februara ove godine, na rođendan moga najmlađeg sina, trogodišnjeg Isaka – kaže Pantić.

On je dodao da j ranije pješke išao do manastira Ostrog.

 – Prethodnih godina sam pješice dva puta išao na Ostrog, prvo iz očeve kuće u Lokanju, a godinu kasnije sa Pala, sa jednim prijateljem, sa misijom da prikupimo sredstva za dvije djevojčice oboljele od karcinoma. Put od Lokanja do Ostroga u dužini od 330 kilometara sam prešao za deset dana i usput konačio najčešće u manastirima ili kod sveštenika u mjestima kroz koja sam prolazio. Taj divni osjećaj dok koračam ka cilju sa plemenitim mislima o Bogu i svetiteljima i ushićenje koje sam osjetio u Ostrogu gdje sam bio sav ustreptao od uzbuđenja, doprinijeli su odluci da krenem na dalek put, put Hilandara, najveće srpske svetinje. Najteže mi je bilo čekati. Noćima nisam mogao da spavam od uzbuđenja. Kada sam konačno dobio blagoslov i hilandaskog monaštva, bez obzira što je zima bila u punom jeku, primio sam sa najvećom radošću. Supruzi Mileni sam ostavio da brine o Malom Isaku, tri godine starijem Despotu, devetogodišnjoj Evi i dvanaestogodišnjoj Eleni. Ni njima, ni meni se nije bilo lako razdvojiti na tako dug period, jer sam posvećen porodici i nikada ih tako dugo nisam ostavljao same. Vodila me je ljubav i zahvalnost prema Bogu i svetinjama. I djed i baba su bili veliki vjernici, takvi su mi i roditelji, a i supruga i ja tu ljubav prenosimo na djecu. Motiv mog putovanja je bila zahvalnost Bogu na svemu što imam, a što mi je on podario, sopstveni život, dobru, zdravu i brojnu porodicu, što mi je sačuvao roditelje u ratu, za sve što mi je pružio – kazuje Pantić.

Kaže da je svaki dan prelazio od 40 do 50 kilometara.

 – Najviše sam u jednom danu prepješačio 64 kilometra, između Vranja i Kumanova, a najmanje 33 kilometra kod Dojrana u Makedoniji. Kretao sam rano, prije zore i bez odmora prelazio po tridesetak kilometara. Usput bih pojeo po neku bananu, jabuku i žurio da što dalje stignem. Popodne je bilo teže, korak kraći, noge otečene. Držao sam se regionalnih puteva u blizini autoputa. Ponekad sam koristio i manje frekventne ceste pune uzbrdica i nizbrdica, pa čak i šumske puteve. Izbor puta je zavisio i od plana gdje ću prenoćiti, gdje ima naselja. U traženju smještaja pomagale su mi supruga i sestra sa kojima sam stalno bio u vezi. Prenoćišta sam plaćao, hranu kupovao najčešće u marketima. Vode sam malo pio, jer je bilo hladno, ledila se. Kroz Srbiju me je pratila temperatura od -12 do -2 stepena. Ljeti sam pio i po 20 litara vode, a sada jedva dva. Preko glave i leđa kabanica, na ramenima ranac, uživao sam u svakom koraku. Iz Republike Srpske sam izašao za jedan dan, desetak dana sam išao kroz Srbiju, 5-6 dana kroz Makedoniju i 3-4 dana kroz Grčku. Ostale dane sam čekao na hilandarsku vizu, oko dva i po dana sam bio na Hilandaru, a u povratku smo se neko vrijeme zadržali i u Solunu, gdje smo posjetili srpsko vojničko groblje, manastire i druge znamenitosti – navodi Pantić.

Prijatno iznenađenje ga je dočekalo na makedonskoj granici, poziv od ambasadora u Makedoniji, Mikija Nedića.

 – On je preuzeo brigu, iako sam se pomalo i protivio, o putu kroz Makedoniju. Obezbijedio mi je pratnju, plaćao konake, hranu. Neki moji prijatelji, hodočasnici, obavijestili su ga o mom prolasku kroz Makedoniju i on se našao pri ruci. Svugdje u putu sam imao prijatne susrete sa ljudima, a u Makedoniji najtoplije, najsrdačnije. Lijepo mi je bilo šetati kraj mora kroz Grčku, iako je padala kiša, duvao jak vjetar. Pet-šest puta su ljudi zaustavljali automobile da me prevezu. Srdačno bih im se zahvalio i rekao da sam hodočasnik i da idem ka Svetoj Gori. Tu sam najviše strahovao od čopora pasa, ali srećom, nisu me napadali. Od Uranopolisa ka Hilandaru sam krenuo trajektom, kada sam dobio dozvolu od monaha. Iskrcao sam se, zajedno sa desetak radnika koji rade na obnovi Hilandara u prvoj luci. Sve što sam znao i pretpostavljao o Hilandaru, bilo je minorno u poređenju sa osjećajem koji sam imao kada sam ugledao veličanstveni manastir i kročio u njega. Nakon 25 dana putovanja, 925 prepješačenih kilometara, stigao sam do cilja. Onaj isti osjećaj od Ostroga, razlio se kroz moju dušu. Deveti i deseti mart sam proveo u molitvama na Hilandaru. Bili su to dani čiste sedmice, kada je najstroži post. Jutarnja molitva je kretala od deset do pola dva, popodnevna od tri do šest, a jutarnja od pet do šest i nešto. Tridesetak sveštenika se molilo, a ja sam bio jedini hodočasnik. Pri povratku, kada sam upisivao priloge za manastir od sebe i nekih prijatelja, neki od radnika je rekao monahu da sam ja pješice došao do Hilandara. Onda me je monah odveo u svoju ćeliju i posebno darivao uljem, tamjanom, vinom, crkvenim knjigama – ističe Pantić po koja je doša prota Draženko sa još nekoliko sveštenika i mještana.

 – Zajedno smo proveli vrijeme obilazeći svetinje u Solunu. Jedva sam čekao da vidim porodicu, da sa njima podijelim sreću i zadovoljstvo učinjenim. Starija djeca su bila svjesna moga puta, a mlađima je imponovalo što su se divili mojim hodočašćima, pogotovo onim kada smo skupljali novac za djevojčice. Nažalost, obje su izgubile bitku sa opakim bolestima. Kada sam se nakon mjesec dana pojavio pred našim domom u Bijeljini djeca su , onako golišava istrčala napolje da se izljubimo. Morao sam brzo da se oprostim sa protom i drugovima koji su došli po mene, kako se ne bi djeca posmrzavala. Na put sam krenuo sa 100 kilograma, u putu izgubio petnaestak, ali se to brzo vraća. Četrdeset godina, koliko imam, nije ni mnogo ni malo za ovakve puteve. Jedan prijatelj iz Šipova je zainteresovan da pješačimo tri hiljade kilometara do Jerusalema. Mogu izdržati, ali ne smijem da obećam. Osim što treba puno potrošiti, mora i porodica od nečega da živi. Teško ih mogu ostaviti tri mjeseca. A s druge strane, nešto me uvijek iznova vuče da krenem ponovo na put. Imao sam dobru obuću. Kupio sam nove patike i izdržale su put. Žuljevi su pucali, otvarale se rane. Nekako sam to sanirao, umotavao u zavoje, flastere. Po noću se liječio i zorom napredovao ka cilju. Zašto sam išao sam? Teško je naći nekog sličnog nama, teško je to sinhronizovati. Neko bi ovo, neko ono. Neko se opija. Neko ne može da izdrži, neko bi svratio ovdje, neko ondje. Ovako, idem sam, uživam u svakom koraku, mislim o svojoj porodici, svetinjama, Bogu. Kontaktiram telefonom sa ukućanima i prijateljima, susrećem se sa ljudima, uživam u lijepim predjelima…

Uz najvažnije porodične događaje, kaže Pantić, ovo mu je nešto najljepše što je doživio u životu.

 – Pilički sveštenik Darko me je darivao velikim krstom, krstom koji nosimo ispred Lokanjaca i Piličana koji nosimo kada pješice idemo u manastir Tavna. Sa ponosom ga držim u kući i nosim kada dođe vrijeme za pohode. Lijepo je pohoditi svetinje i autom, autobusom. Ali, pješice je to nešto drugo. To nije ono nekoliko sati ili dana, to je cijeli put ispunjen ljubavlju, vjerom u Boga, zahvalnošću za sve što nam je dao i što će da nam dade u budućnosti. Neki ne razumiju toliku posvećenost, ali mi to ne smeta. Moja porodica i ja, moji sveštenici, to cijene. I ja, mukotrpno zarađujem da bi porodica živjela srećno i zadovoljnlj. Prešao sam sa autom preko milion kilometara, ali su mi mnogo draže ove stotine i hiljade, koje sam prepješačio, hodočastio do srpskih i hrišćanskih svetinja – zaključio je Pantić.

Pribilježio Milan Pantić