Novica Motika, osnivač arhitektonskog studija Motika: Svaki rad sa ljudima može biti smislen, besmislen ili štetan

 

Mladi perspektivni arhitekta Novica Motika, osnivač i vlasnik studija Motika iz Zvornika, postaje sve prepoznatljivije ime koje oblikuje vizure budućih poslovnih, javnih kao i privatnih objekata širom BiH, ali i regiona i Evrope, piše eKapija.

Njegova priča, na žalost, obojena je počecima koji se vezuju za nemila dešavanja 90-ih u BiH, što je u velikoj mjeri oblikovalo ovog mladog čovjeka kako u privatnom, tako i u poslovnom izražaju.

Rođen je 1991. godine u sarajevskoj opštini Centar, a do 1995. godine sa porodicom živio je u Vogošći.

 – Sticajem ratnih okolnosti došli smo u Zvornik majka, sestra i ja sa djedom, bakom i ujakom. Zvornik koji je širokogrudo primio mnoge ljude koju su se nastanili u njemu, dao mi je mogućnost da se obrazujem, kako u nastavnim, isto tako i u vannastavnim aktivnostima. Najbolniji utisak, koji me od djetinjstva do danas prati, jeste odrastanje bez oca koji je svoj život 1992. godine položio u ratu u BiH, braneći kako moju porodicu, tako i sve one sa kojima sam odrastao gledajući ih u očevom zagrljaju. Međutim, kako Sveto Pismo kaže: „Od ljubavi ove nema veće do ko svoj život položi za bližnje svoje“. U liku majke, ujaka i djeda uvijek sam osjećao toplinu očevog krila, ali i blagoslov Gospodnji koji me rukovodio Svetosavskim jedinim pravim putem. Očeva ljubav koja mi je bila uskraćena, osjećam da mi je darovana preko ljubavi Boga Oca koji mi je dao velike talente, a najprije ljubav prema svakom čovjeku, jer Bog je ljubav i ko u ljubavi prebiva, Bog u njemu prebiva. Od djetinjstva sam oslikavao ikone mnogih svetitelja. Isto tako, Bog mi je dao talenat te sam mnoge slike naslikao kao učenik slikarske radionice Paleta iz Zvornika koja mlade afirmiše radi kulturnog i likovnog stvaralaštva – kaže u razgovoru za eKapiju, Novica Motika, arhitekta i osnivač studija Motika iz Zvornika.

Kao mlad čovjek nije samo dane provodio učeći i slikajući već se bavio i rukometom, nastupajući u RK Drina Zvornik.

– Tad sam shvatio da je svaki dan životna utakmica iz koje želim da izađem kao pobjednik. Aktivno sam trenirao radi druženja ali i rekreacije, a svakako to mi je bila sekundarna aktivnost. Primarno opredjeljenje bila mi je škola u kojoj sam uvijek imao odličan uspjeh. Poslije završene osnovne škole, upisao sam srednju ekonomsku školu u Zvorniku.

Arhitektura kao sloboda i izazov

Kako nam dalje priča, pošto je ranije dugo slikao, a želeći da spoji dobro i korisno, po završenoj srednjoj školi upisuje arhitekturu na fakultetu Tehničkih nauka u Novom Sadu.

– Vjera mi je bila pokretač svega i obrazujući se uvijek sam na umu imao riječi Svetog Vladike Nikolaja koji kaže da je obrazovan čovjek onaj koji ima obraza, a Bogat onaj koji ima Boga u sebi. Bogateći se Bogom, sve vrijeme školovanja trudio sam se da budem dobar student da bih sačuvao i obraz, poštenje i čast jer su to vrline kojim me majka odgajala, mukotrpno trudeći se da sestri i meni da priliku da se obrazujemo na fakultetima koje smo izabrali. Sam moj fakultetski život mogu kratko opisati u nekoliko riječi – položio prijemni, borio se i diplomirao.

Ističe da je arhitektura jedna gromada i jedna umjetnička sloboda. Arhitektura je, kaže nam, jedan veliki izazov ali i velika obaveza koja te privlači sa velikim strahopoštovanjem u svrhu uspješne realizacije nekog projekta.

– Ako čovjek pažljivo sluša riječi dobrih profesora, kakve sam ja zaista imao, svako predavanje sa sobom nosi dosta savjeta. U toku studija, a uz savjete uže porodice i profesora, kontinuirano sam pristupao izradi projekata, a sve radi opšteg dobra zajednice.

Misli da Bog za svakog čovjeka ima spasonosan plan. Dodaje da nam je svima nam ostavio slobodu koju ne trebamo zloupotrijebiti. Bog blagosilja pregaoce, a to su ljudi koji se bore i ne posustaju na prvom problemu koji mu je odmah kamen spoticanja.

– Bitno je da čovjek iz ljubavi bira profesiju po talentu koji ima. Kroz učenje i svakodnevni trud taj talenat se umnožava i ispunjava čovjeka kada osjeti da je napredovao na polju profesionalnog rada. Moramo ispred sebe postaviti jasan cilj kome želimo da idemo i ako slijedimo taj cilj, koliko god teške prepreke bile, trudom ćemo stići do cilja.

Od Zvornika do beogradskog Sava centra

Slikanje je u Novici ostavljalo umirujući osjećaj i jak utisak.

– Druženje sa kistom i olovkom u mnogome mi je pomoglo kroz studiranje. Slikajući po nekada satima neke impozantne građevine ili manastirske komplekse u meni se budila znatiželja ali i želja da iste, slične ili savremenije u budućnosti projektujem. U Zvorniku imam majku, sestru, užu familiju i prijatelje. Osjećaj da sam u Zvorniku proveo svoje najljepše dječije dane, rodio mi je želju da se vratim u grad za koji me vežu lijepa sjećanja.

Ubrzo poslije završetka studija i sticanja diplome inženjera arhitekture, radio je manje poslove. Kako nam kaže, početak je uvijek težak.

– U Zvorniku sam stvorio bazu za dalje aktivnosti. Poslije završenih manjih projekata, jedan od prvih većih izazova bila je izrada glavnog projekta rekonstrukcije poznatog hotela Vidikovac u Zvorniku. To je ekskluzivni hotel koji danas krasi grad Zvornik, a koji je remek djelo iz osamdesetih godina prošlog vijeka, zatim projekat gradskog trg-a i fontane u Zvorniku. Zatim sam radio na projektima sakralne arhitekture, spomenika palim borcima iz redova Ministarstva unutrašnjih poslova u Zvorniku i Foči. U vremenu koje je dolazilo radio sam i na više projekata stambeno-poslovnih objekata, gdje slobodno mogu istaći jedan projekat koji je od kulturolkoške važnosti Republike Srbije, a na kome sam angažovan jeste projekat rekonstrukcije Sava centra u Beogradu.

Uvidjevši da kako samostalnost tako i timsko djelovanje u radu arhitekte veoma važna poveznica procesa, osnovao je projektni studio Motika.

– Veliki projekti takođe su me naveli na to. U početku čovjek mora imati i hrabrosti da bi kasnije plod truda, rada, odricanja, rizika dalo rezultat. Možda je na početku i dobro ne znati sve šta te čeka. Prirodnim slijedom kasnije ide sve ako čovjek ima znanje. Veliku podršku u svemu imao sam od porodice i bliskih prijatelja koji su mi bili uz mene u svemu.

Ostati kod kuće i boriti se

Novica kaže kako je problem nezaposlenosti evidentan u našoj državi i da je to, nažalost, glavni razlog zbog čega mladi odlaze iz naše zemlje u inostranstvo.

– Znajući koliko se moja majka trudila da me školuje, a znajući koliko i naši fakulteti ulažu ogromna sredstva da školuju mlade, odlučio sam da ostanem ovdje i da probam započeti lični biznis u blizini svoje porodice i prijatelja. Mladima savjetujem da probaju isto tako. Ne treba čovjek da padne u stanje očaja i da odmah planira da ide u inostranstvo jer ne vidi drugi način da osigura dostojnu budućnost. Nemogućnost ekonomske emancipacije mladih jedan je od ključnih faktora koji usporava pa čak i onemogućava društveni rast i ekonomski razvoj. Ja sebe nisam vidio na poslu u nekoj državnoj instituciji ili javnom preduzeću jer se tamo obično stranačkim putem dolazi, tako da sam odlučio da pokrenem vlastiti posao. Poučen ličnim iskustvom, mladim ljudima bih poručio da pokrenu vlastiti biznis.

Kao krunu svog dosadašnjeg rada nesumnjivo ističe projekat Spomen-muzeja u Starom Brodu kod Višegrada, koji je projektovao i svoj rad donirao.

– Znalo se desiti da uradim neko idejno rješenje za neki traženi projekat i da onda, poslije izvjesnog perioda i zatišja, pomislim da neću implementirati nešto urađeno, ali se onda u neko dogledno vrijeme ipak realizuje ranije započeti projekat. Prosto, mislim da nekad treba da dođe upravo taj pravi momenat za realizaciju ranije zamišljene prilike.

Red, rad, tačnost i disciplina

Red, rad, tačnost i disciplina je nešto što se traži u svakom poslu pa tako i u ovom, smatra Novica, i dodaje de je upravo to ono što cijeni i kod svojih kolega i saradnika.

– Cijeneći svoje vrijeme, želim da cijene i moje. U radu sa raznim slojevima ljudi, naučio sam da je najteže raditi sa onima koji svoj kapital nisu stekli ličnim radom i zalaganjem već nekim „čudnim“ putem. Mnogo lakše troše svoj novac, a mnogo više traže, a da se čak i ne razumiju u tematiku posla i svoje zahtjeve koji su nekada nerealni. Svaki rad sa ljudima može biti smislen, besmislen ili štetan.

Navodi i da su sreća ili zadovoljstvo u poslu subjektivni pojmovi.

– Dok je za jedne samo novčana nagrada zadovoljstvo u poslu, za druge je to pohvala ili priznanje napornog rada kao podstrek za dalju poslovnu motivaciju. Za mene lično ambijent poslovnog okruženja, u kome dugo vremena provodim radeći, ono što me ispunjava. Takođe, pozitivnost klijenata i saradnika daje mi osjećaj zadovoljstva na poslu. Ako ste sami zadovoljni poslom kojim se bavite, onda ste motivisani za dalje produktivne projekte.

Dosadašnjim uspjehom u svojoj karijeri smatra da je, sticajući materijalna dobra, dio istih iskoristio za dobro drugih i zajednice.

– Bog je meni dao da posjedujem talenat koji sam iskoristio i da projektujem bez naknade, ali i lično pomognem izgradnju spomen obilježja, krstova, izgradnju i obnovu vjerskih objekata i manastira, Svetosavskih domova, kulturnih manifestacija, da pomognem sportiste, umjetnike, humanitarne akcije i mnoge pojedince koji su u svojim nevoljama mučili se i stradali.

Rezultatom smatra i to što je kao mlada osoba nosilac više državnih i crkvenih ordena i pohvalnica. Kaže nam i da njegov životni put nije bio lak, ali da je u mnogome olakšan kroz istinsku vjeru.

– Čovjek ako ne zna sam sebi kreirati vlastiti život onda mu ga drugi kreiraju. Kada imamo probleme potrebno je da ih brzo eliminišemo i da brzo kreiramo novu realnost svojim trudom i radom. Što je čovjek jači u vjeri, trudeći se i boreći se, uz zastupništvo Božije lakše da kreira svoj život i realnost životnu.

Kao istinske životne vrijednosti ističe da su to upravo one koje se ne mogu kupiti novcem. Zdravlje, potomstvo i zdrava patrijarhalna porodica utemeljena na principima zdrave vjere.

Osoba kojoj se posebno divi je majka koja je odigrala ulogu i oca i majke u njegovom životu.

– Sve želje prolazne vrijednosti ostvarujem, a želje neprolaznih vrijednosti nadam se da će stići u svoje vrijeme. Uvijek kažem „Gospod mi da onako kako je najbolje za mene i ljude oko mene“. Ja ću se truditi, raditi i činiti što je u mojoj moći, a Gospod neka uredi da napredujem u svakom pogledu kao što sam i prethodnih godina. Djelo je odlika karaktera jedne duše u vremenu.

S. Trivić

(Izvor: eKapija)