Stanislav Tomić: Omaž profesoru Milošu Vardi

Dragi i poštovani profesore,

Znam da se vjerovatno već na samom početku ne bismo složili oko upotrebe riječi omaž u naslovu. Možda omaž, strogo gledano, treba da sadrži neki drugi, više umjetnički oblik. Ali računam da Vi nikada niste gledali strogo. Tome valja dodati da Vi možda ponajbolje znate zašto ovo pišem u obliku članka, ovako epistolarno. Računam, takođe, da biste u Vama svojstvenoj skormnosti na moj argument odvratili da se omaž daje znamenitim ličnostima, te da vam zbog toga ne priliči. I opet se ne bismo složili. Upravo takvi ljudi zaslužuju najveće počasti. Zaslužuju jer ih uopšte ne traže. Time se čovjek bliži uzvišenoj ljubav, jer prava ljubav nikad ne traži svoje.

No, nije to nama prvi put da se na početku ne slažemo. Nismo se slagali ni kada sam kao novopečeni srednjoškolac tvrdio da ono što pišem ne vrijedi ama baš ništa i da ću zbog toga sve što sam napisao da pobacam. Htio sam u stvari da se nekako izvučem iz nezgodne situacije u kojoj sam se našao jer sam na času upoznavanja u maniru nezrelog mangupa želio da se našalim sa Vama, kada ste pitali da li se neko od nas učenika u slobodno vrijeme bavi pisanjem. Danas znam da ste to pitali jer ste bili glavni urednik školskog lista. Tada to nisam znao. Rekao sam da pišem iako van pismenih radova u osnovnoj školi nisam ništa pisao, a i ti radovi najčešće nisu bili za neku pohvalu. Mislio sam da ćete zaboraviti moju neuspjelu šalu, ali niste je zaboravili. Štaviše, svaki naredni čas ste me podsjećali i tražili da Vam donesem da vidite to što pišem. E, tada sam, u posljednjem pokušaju da se oslobodim svega toga, rekao vrlo odsječno da ono što sam napisao ne valja ništa i da ću to sve da uništim. A Vi ste mi blago, sa osmijehom iznad svake podrugljivosti, onako kako samo Vi znate, rekli jednu rečenicu koju nikad neću zaboraviti: „Nemoj samo da spališ sve kao Gogolj.“ Nisam više imao kud. Bio sam prinuđen da nešto napišem i da Vam donesem da pogledate. Kako je izgledalo to što sam tada napisao, ne želim ni da se sjećam. I Vi i ja smo znali da je to ispod iole ozbiljnog nivoa. No, niste me obeshrabrili. Pošto mi pisanje baš nije išlo od ruke, prikupljao sam priloge za školske novine. U međuvremenu, nešto se promijenilo u mom stilu pisanja… Ostao sam do kraja svog srednjoškolskog obrazovanja učenik-urednik školskog lista, što će, kako će se kasnije ispostaviti, bitno uticati na moj životni put.

Kada mi je na Svetosimeonskoj akademiji u Zvorniku, krajem februara 2018. godine uručena nagrada za knjigu godine, bili ste u publici, budući da su učenici Tehničkog školskog centra učestvovali u samom programu. Prilikom obraćanja ispričao sam javno ono što sam gore napisao i nije mi to bilo prvi put. Zatim sam rekao da tu nagradu posvećujem Vama i pozvao Vas tom prilikom da izađete do mene na binu da Vam se zahvalim i dodijelim nagradu u vidu mojih knjiga sa posebnim posvetama. Bili ste iznenađeni. Niko nije znao za moju namjeru. Sada Vam kažem da je to jedan od najdirljivijih i najljepših prizora u mom životu.

Ko god je imao sreću da Vas upozna, može da svjedoči o čovjeku nesvakidašnje harizme i zadivljujućeg karaktera. Takvi ljudi se zaista rijetko sreću. Za četiri godine koliko ste mi predavali srpski jezik i književnost, nikada nisam čuo da ste povisili ton. Na neki divan način ste uspostavljali disciplinu. Plijenili ste teško dostižnom smirenošću, lijepim rukopisom, ozbiljnjošću koja ne sputava slobodu, prefinjenom duhovitošću i blagim osmijehom u kome se otkrivala vaša duša. Kažu da su oči ogledalo duše. Ako je to zaista tako, onda ste Vi imali oči u osmijehu i osmijeh u očima. Podsticali ste raznovrsna nekad čak i neobična tumačenja. Puštali ste učenike da imaju svoje mišljenje čak i kad se njihovo mišljenje nije slagalo sa Vašim. Bili ste prvi profesor u mom školovanju koji nije tražio od učenika da ustaju dok s njim razgovaraju. Kada bismo radili pismene zadatke uvijek ste nam govorili da ne žurimo, da možemo nastaviti sa pisanjem i sljedeći čas, samo da na kraju teksta stavimo tri tačke.

Neki kažu da ste nas napustili. Ja im prosto ne vjerujem. „Možda spava sa očima izvan svakog zla“. Nekako znam da ste voljeli taj stih. Naša je vjera takva da niko ne odlazi zauvijek. Uostalom, za mene živite u svakoj mojoj rečenici.

Siguran sam da nisam Vaš najbolji učenik. Ali sam još sigurniji da je dovoljno biti Vaš.  I još nešto. Ne opraštam se ja na ovaj način od Vas. Samo Vam šaljem tekst za novi broj „Vidika“.

Zauvijek zahvalan i zauvijek tvoj učenik,

Stanislav Tomić