O dočeku Sare Ćirković, snimanju kadrova za film „Svjedok“ – ogriješismo se dvaput, a možda i još pokoji put…Je li sve u politici ili ima nešto i do nas?

 

Ne želeći da kvarimo uspjeh, već dvije godine naše sugrađanke, Sare Ćirković, ali ni praznično raspoloženje nismo ranije objavili ovaj tekst. Onda smo se prisjetili i drugih događaja iz ove godine kada smo se vjerovatno „ogriješili“. Nije nam želja da nekoga prozivamo već da se svi zapitamo gdje smo, šta su nam ciljevi, čemu težimo, kako vaspitavamo svoju djecu…?

Krenimo redom.

Doček Sare Ćirković. Šampion Evrope, član kluba iz našeg grada. Donijela zlato za juniorski boks u Srbiji nakon 23 godine. Malo li je? Došlo je, objektivno, oko 100 ljudi. Onih koje vole uspjehe naše sugrađanke, podržavaju trenera Mirka Ždrala i ostale mlade boskere i trenere TRB „Obilić“, roditelji djece koja treniraju u klubu i još poneko. Bez zvaničnika, obraćanja, a kompletan događaj organizovan je zahvaljujući ljudima iz ovog kluba i njihovim prijateljima.

Ne bismo ovdje pričali o politici, ali smo svjesni da je u pitanju bio politički skup bilo koje od parlamentarnih partija u Skupštini grada Zvornika da bi „plato ispred Kasine“ bio pun. Tu nema dileme.

 

Malo je reći da je to žalosno jer je to znak da smo svi zavedeni, nebitno o kojoj se partiji radi, i da ne znamo da razmišljamo van tema o kojima „svi pričaju“. U normalnom svijetu svaki predsjednik političke partije bi došao makar da se fotografiše sa ovom mladom sportistkinjom i preko iste „fotke“ pošalje poruku o mladoj osobi posvećenoj sportu koja je uzor za generacije koje dolaze. Ili možda da pomognu klubu da okupi više djece da treniraju i sklone ih sa ulice…

Ništa od toga.

Bio je samo jedan odbornik, ali njega računamo u roditelje čija djeca treniraju u „Obiliću“. No, nismo ni očekivali odbornike (dobar dio njih i ne dolazi na javne, pogotovu sportske i kulturne događaje – čast izuzecima), jer smo se uvjerili da toliko njih nikada ne izađe za govornicu u Skupštini grada, a za to su birani i plaćeni. Pa kad na rade to, zašto bi se bavili nečijim uspjesima, nekakvim boksom, prvacima Evrope…

Da li su nam glavu napunili političkim skupovima pa nam se ne ide ni na okupljanja na kojima treba da budemo? Vjerovatno je tako. Zato ovo nije kritika političarima, znamo kako razmišljaju, ali šta je sa nama, običnim ljudima.

Kakav uspjeh treba da postigne neki sportista da bi ga dočekalo 5.000 Zvorničana? Evropa nam je očito mala. Očekivali smo i nekoga iz Gradske uprave ko je zadužen za sport, odnosno rad sportskih klubova. Neko može reći možda ih iz kluba nisu zvali, ali mislimo da ne treba klub da poziva, da organizuje doček, nego onaj koga predstavlju, a to je naš grad.

Sjetite se prošlih Sarinih uspjeha. Kako je dočekana u Zvorniku, a kako u Bratuncu. Opet bi pola Bratunca izašlo da je dočeka. Bilo nam je neprijatno zbog Sarinih roditelja. Majka kaže nema snage ni da gleda mečeve, samo joj kažu rezultat. No, daje joj punu podršku. Koliko je njoj teško? Je li očekivala više Zvorničana, nismo imali snage da pitamo.

Drugi događaj zbog koga smo se zapitali zašto nas nema na značajnim okupljanjima jeste snimanje kadrova za dokumentarni film „Svjedok“ posvećen patologu Zoranu Stankoviću na Glođanskom brdu.

Da nije bilo učenika iz obje srednje škole ne bi se ni mogli snimati kadrovi. A puna nam usta kako smo i mi žrtve, kako smo stradali, kako nas drugi ugrožavaju. Ko nam je branio da tada 10.000 ljudi bude na skupu? Prevoz je bio organizovan. Od Branjeva pa dalje. Kako su se okupili ljudi u Kravici i Šekovićima?

Treba li i za ovakve događaje neka partija kao organizator da bi svi na poziv „vođe“ krenuli za njim. Koliko je njih bilo na snimanju?

Pratimo većinu događaja vezanih za obilježavanje značajnih datuma iz proteklog Odbrambeno-otadžbinskog rata. Više je komentara ispod tekstova na Fejsbuku nego ljudi koji su došli da odaju počast stradalima pred spomenikom u Zvorniku. Obično u kometarima stoji „kad vidim ko je došao, ne ide mi se“. Međutim, griješimo. Ne idemo tamo zbog političara nego zbog žrtava. I zato i tamo treba da se okupimo i okupljamo.

Dakle, ima nešto i do nas.

Možda je bio još koji put kad smo se ove godine „ogriješili“…

(InfoBirač)