Drago Jovanović – zaboravljeni zvornički književnik

Piše: Stanislav Tomić

Ako kojim slučajem nekad uzmete u ruke leksikon Srpski pisci Bosne i Hercegovine, autora prof. dr Dejana Đuričkovića, u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo, među književnicima čije su biografije poredane azbučnim redom, pažljivim čitanjem naći ćete ime jednog književnika koji je rođen u Zvorniku, a o kome se u Zvorniku, po mnogo čemu sudeći, jako malo zna i, shodno tome, još manje govori. U pitanju je, naime, Drago Jovanović, a evo uostalom i šta o njemu stoji na 117. strani tog leksikona:

„JOVANOVIĆ, Drago (Čelopek, kod Zvornika, 1945) – Pjesnik i romansijer. Završio studij jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, zatim radio kao profesor na Radničkom univerzitetu u Sarajevu. Jedno vrijeme proveo u Francuskoj radeći kao lektor našeg jezika na univerzitetu u Eks-an-Provans. Po povratku zaposlio se na Radio Sarajevu kao urednik. Po izbijanju rata napustio zemlju. Autor je TV drame Bolesni namještaj (1972).“

            Ovo nije mnogo, ali je bilo sasvim dovoljno da nas navede da počnemo sa istraživanjem lika i djela zaboravljenog zvorničkog autora. Nadalje već, u više članaka, od sarajevskog Oslobođenja do beogradskih Večernjih novosti, nalazimo podatak da je Duško Trifunović po naslovu svoje pjesme Sudbonosni dečaci, nazvao novi literarni pokret čiji su članovi bili: Abdulah Sidran, Rajko Petrov Nogo, gle, baš Drago Jovanović, te Todor Dutina i dr.

            U svjedočenju Branislava Ilića o stvaranju SRNE i RTRS-a Drago Jovanović se spominje kao „Srnina novinarska perjanica“.

Srnine novinarske perjanice s lijeva na desno: Dragan Đukić, Dragan Gardović, Drago Jovanović i Žarko Janjić. Izvor: palelive.com

Međutim, tu se istraživanje ne zaustavlja. Potrebna nam je još i živa riječ kao svjedočanstvo koje bi našem istraživanju dalo na širini ali i dubini. Stoga smo se potrudili i uspjeli da stupimo u kontakt sa Dragovim bratom, Dankom, a detalje našeg razgovora o Dragu Jovanoviću iz doma Jovanovića u Čelopeku, imaćete priliku da pročitate u prvom od dva članka koje na ovu temu planiramo da objavimo.

Poleđina Jovanovićeve knjige, Varničav put tragača, iz 1978. u izdanju sarajevske Svjetlosti

Mnogobrojnu porodicu Jovanović sa ocem Markom i majkom Marom činilo je šestoro djece: Branka, Drago, Milena, Cvijeta, Dragutin i Danko. Roditelji su svesrdno podržavali njihovo školovanje. Malo je, istina, ljudi u to vrijeme tako uporno podržavalo djecu u školovanju. Ali sva djeca Markova i Marina su na neki način imala dodira sa fakultetima. Drago je završio Filozofski fakultet. Danko, je doktor tehničkih nauka iz oblasti vojnog mašinstva, profesor na Univerzitetu odbrane u Beogradu. Cvijeta je profesor na Fakultetu fizičke kulture, Dragutin je završio Višu školu za organizaciju rada, Branka je završila Učiteljsku školu, dok je Milena ekonomista. Ta podrška djeci u njihovom obrazovanju možda i ne čudi, budući da je, po Dankovim riječima, njihov otac Marko još prije Drugog svjetskog rata završio Vukovu školu u Tršiću, i za svoje vrijeme bio obrazovan čovjek.

Danko je, između ostalog, s nama podijelio neke zanimljivosti iz života njegovog brata. Dok je išao u srednju školu, Drago Jovanović je živio u đačkom domu u Tuzli i bio u jednoj grupi koja je pjevala i svirala meksičke pjesme. Volio je i da igra fudbal, naročito da izvodi kornere. Bio je svestran. Iz Dankovog svjedočenja možemo da vidimo kakav je nekada bio ne samo porodični, nego i društveni život u jednom zvorničkom selu:

„Suština djetinjstva, težak, mukotrpan rad na selu, da se pripremi dosta stoke da bi ostala djeca mogla da se školuju. Samo uz veliki rad se moglo živjeti. Čitav dan ljudi kopaju, rade, ali kući kad idu pjevaju“, priča Danko i nastavlja:

„U selu se puno radilo i sva omladina je trčala u Dom kulture. Prvi disko klub, bioskop, predstave, fudbal, stoni tenis… Nije se moglo ući u salu koliko je bilo omladine. Kako su samo oni znali da srede scenu. Donosili su od kuće stare stvari. Za potrebe folklora išli su u Beograd da im se šiju nošnje. Kulturni život na selu je u stvari bio odušak od teškog rada. Kada je proba u selu, sto njih proba, a dvjesto gleda, od male djece do đeda Đoke. Sjećam se da je tada KUD iz Čelopeka pobijedio na Republičkom takmičenju. Onda su angažovali neku ženu, etnologa iz Sarajeva, da ih pripremi za dalje, a dalje nije više bilo lakiranih noktiju i vještačke šminke. Umjesto toga, krep papir i Babino uho. Naposljetku su pobijedili i na Međunarodnom takmičenju u Zagrebu“ ispričao je Danko, prisjetivši se, pri tom, i svog drugog brata, Dragutina o kome se, veli, može napisati poseban članak.

„Moj pokojni brat, Dragutin, dugo se bavio folklorom i običajima. Organizovao je, recimo, narodnu igru Prsten. Takođe se zanimao sportom, bio golman. Tako je kafana Jedinica dobila ime. Pozorišne predstave su se održavale u Domu u Čelopeku, a Dragutin je pisao scenario, vodio program, glumio. Glumio je kneza Ivu od Semberije,“ ističe naš sagovornik.

Sve što je do sada rečeno bitno je za razumijevanje lika i djela Draga Jovanovića jer donekle objašnjava uslove koji su pogodovali da se on formirao kao stvaralačka ličnost. Možda je upravo zato, kasnije, iako je radio uglavnom na dječjem programu, Drago Jovanović znao dovesti TV ekipu da u Čelopeku naprave emisiju o selu.

Nastavljamo sa pričom o skoro zaboravljenom zvorničkom književniku. Drago Jovanović je jednu godinu radio kao učitelj u Drinjači. Karijeru dalje nastavlja da gradi u Sarajevu. Kako ste već mogli da primjetite, završio je Filozofski fakultet u Sarajevu, a u njegovom fokusu su bili jugoslovenska književnost i francuski jezik. Iz leksikona Srpski pisci u Bosni i Herceogini dalo se zaključiti da se Drago bavio prevođenjem, ali iz razgovora sa njegovim bratom Dankom saznajemo i to da je Drago na Olimpijadi u Sarajevu bio šef grupe prevodilaca za francusko područje.  Pred rat je bio kandidat za kulturnog atašea Jugoslavije u Parizu. Čak je išao i na neke pripreme za tu funkciju, ali je to rat, nažalost, sve prekinuo.

Drago je radio, kaže Danko, dosta na recenzijama mladih pjesnika, pomagao im i upućivao ih. Organizovao je brojne kulturne i književne večeri. Dodaje, zatim, da je, kako se sjeća, bio aktivan i u Udruženju književnika u Sarajevu, te da je sarađivao sa Rajkom Petrovim Nogom. Drago Jovanović nije pisao samo poeziju kako nam se na prvi mah može učiniti. Štaviše, u njegovoj bibliografiji se može pronaći, recimo, i roman Vrtlog kao i knjiga Krilati konji u vidu kratke proze. Koautor je knjige o genocidu nad Srbima. Pravio je specifične reportaže o ulozi djece u Drugom svjetskom ratu. Nalazio je žive svjedoke. Iza njega su, koliko Danko zna, ostale brojne emisije na tu temu. Puno toga je kasnije na tom polju radio u inostranstvu, naročito u Americi. Zahvaljujući njemu knjiga o genocidu nad Srbima završila je u mnogim ambasadama. Na taj način Jovanović se zalagao za istinu o Srbima. U SRNI  je radio na antipropagandi, odnosno borio se na svoj način protiv negativne propagande o Srbima.

Godine 1992. Drago prelazi u Beograd, a nedugo po okončanju ratnih sukoba u BiH odlazi u Kanadu. Iz Kanade je prešao u Ameriku kod sina koji je još prije rata otišao u Ameriku preko razmjene učenika srednjih škola, nastavivši potom i studije.

Drago je umro oko Jovanjdana (20. januara) 2012. godine, a  sahranjen je na Savindan (27. januara) 2012. Njegov brat Danko smatra da Drago zaslužuje da dobije bistu ili ulicu u Zvorniku.

U nastavku feljtona imaćete priliku da pročitate šta je o Dragu Jovanoviću napisao istaknuti književnik i novinar, Tihomir Nestorović.

Ovaj feljton se objavljuje u okviru projekta Internet portala Info Birač
„Prilozi za izučavanje kulture Srba na području regije Birač“
čiji je pokrovitelj Ministarstvo spoljnih poslova Srbije –
Uprava za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu.