Vlasenica: (Ne)obična priča o prijateljstvu

 

Na prvi pogled reklo bi se da su oni razred isti kao i svaki drugi – sjede u školskim klupama, uče školsko gradivo, zanimaju ih iste stvari kao njihove vršnjake. Ali, to je samo na prvi pogled.

Prvi razred mašinske struke u Srednjoškolskom centru „Milorad Vlačić“ u Vlasenici ne ističe se po nekim nedostižnim rezultatima, jer za njih je još rano – tek su u septembru sjeli u školske klupe, ali je poseban po jednoj ne(običnoj) priči o prijateljstvu. U razredu je 13 dječaka. Ima tu onih koji se znaju od malih nogu, ima onih koji dolaze iz drugih gradova, ali ima i jedan neobičan đak – Mujo Esmić. A Mujo je neobičan jer ne priča. Iako je dijete sa LMR, njegovi roditelji nisu odustali od želje da se njihov sin obrazuje i druži sa svojim vršnjacima. Nije uvijek bilo lako, ali, uz razumijevanje i dobre drugove, uvijek nasmijani Mujo stigao je i do srednjoškolskih klupa.

Osmijeh i radosno “da” dobili smo od ovog crnokosog dječaka kao odgovor na pitanje želi li da ispričamo priču o njemu i njegovim drugarima. Ulogu njegovog zaštitnika od samog početka školske godine preuzeo je Marko Đokić. Iako ga svi znaju kao nestaška, Marko svoju samopreuzetu ulogu veoma ozbiljno shvata.

„Muju sam u osnovnoj školi znao iz viđenja i moram priznati da na početku nisam znao kako sa njim da komuniciram. Ipak, vrlo brzo sam shvatio šta kada želi da mi „kaže“. Znam kada želi da odem da mu kupim užinu, sok, kada mu je potrebno društvo. Naravno, uvijek ima onih koji ga zadirkuju, ali zato sam ja tu da to ne dozvolim. Mujo svoje drugarstvo i ljubav najčešće iskazuje širokim osmijehom i to mi je najveća nagrada“, ozbiljno priča Marko.

U vlaseničku školu Ognjen Đokić je stigao iz Tišče i tada je upoznao Muju.

„Na početku mi je bilo neobično to što on ništa ne priča, pitao sam se zašto uopšte ide u školu i kako će učiti, ali nije dugo trebalo da se sprijateljim sa Mujom i naviknem na njegovo ponašanje. Po izrazima lica mog druga mogu da znam da li je radostan, da li mu nešto smeta ili mu nešto treba. Mislim da su se i profesori brzo prilagodili, jer Mujo zadatke koji mu daju uredno završava“, kazao nam je Ognjen.

Školski psiholog Ilinka Ninić ističe da do sada u školi nisu imali ovakav slučaj, ali da je najvažnije da je Mujo dobro prihvaćen od svojih vršnjaka.

„Mujo Esmić je razvrstan kao lice sa poteškoćama u intelektualnom funkcionisanju i lice sa oštećenjem govorno-glasovne komunikacije. Uključen je u redovan sistem školovanja, prihvaćen od strane vršnjaka. Motivisan je i trudi se da stekne osnovna znanja iz teorijskih predmeta u skladu sa svojim mogućnostima, a akcenat se stavlja na savladavanje praktičnih vještina (praktična nastava). Majka je spremna na saradnju i redovno se informiše o napredovanju učenika“, jasna je Ninićeva.

Iako bi, po njemu prilagođenom nastavnom planu i programu, Mujo trebao da ima manji broj časova od drugova, ovaj nasmijani dječak ne propušta nijedan koji je u rasporedu čitavog odjeljenja. Profesori mu ne gledaju „kroz prste“ i kažu da je svaka dobra ocjena u odjeljenjskoj knjizi potpuno zaslužena.

Ubijeđeni da se za njihovog drugara može nabaviti neko pomagalo koje će mu olakšati komunikaciju, ovaj razred se uključio i u humanitarnu akciju “Čep za hendikep” i polako plastičnim čepovima puni kese koje će biti proslijeđene organizaciji koja je akciju pokrenula.

Iako je do kraja školske godine preostalo još mnogo časova i dana, za I5 u vlaseničkom Srednjoškolskom centru “Milorad Vlačić” već se može reći da su odličnim uspjehom položili najvažniji ispit – ispit drugarstva i humanosti.

(T. Golijanin)