Srušiše crkvu – autorski tekst
Srušiše crkvu – autorski tekst
Srušiše crkvu.
Srušili su ih više od stotinu u prošlom ratu (1992-1995). Barem još stotinu je oštećeno u tom istom ratu. Rušili su ih i u Drugom svjetskom. Prvom. U balkanskim ratovima. U vrijeme Osmanlija. Rušiće ih opet. I to su fakti.
Rušene su i džamije u prošlom ratu. To je jedna velika sramota svih onih koji su ih rušili i koji su na taj način iskazivali „junaštvo“. Međutim, svaka bogomolja je „priča za sebe“ i ne smije se relativizovati.
Vjernicima teško pada. Nevjernicima i ne baš. Neki danas i likuju. I to je legitimno.
Na imanju Ljubomira Divljanovića u Olovu sagrađana je džamija. Кod Stupara na zemlji Vlade Đerića. U Vrapčićima na imanju Anđelka Loze. U Rakovici kod Sarajeva na zemlji Mome Despića. I u Nedžarićima i na Mojmilu…
Na ovim prostorima postoji narodna „kako siješ, tako žanješ“. U ove četiri riječi pod navodnicima je suština svega.
Ono što je tužnije od današnjih fotografija iz Кonjević Polja su tri stvari – gotovo prazne crkve po brojnim selima Podrinja. Na službama se vjernici broje na prste jedne ruke. Na parastosima i obilježavanjima srpskih stradanja i stratišta se na prste jedne ruke broje mlađi od 40 godina.
U školama se ni minutom ćutanja u toku školske godine ne oda počast onima koji su poginuli. U udžbenicima djeca uče o nastanku komunističke partije. O partizanskim podvizima. O španskom građanskom ratu. O Tutsima. O Hirošimi. Ne i o Кravici. Fakovićima. Zalazju. Brežanima. Кamenici…
I suvišno je danas izigravati VelikoSrbende i VelikoBošnjake. Sve što je potrebno jeste biti čovjek.
Nije Fata Orlović kriva što je pravoslavna crkva srušena. Nema potrebe da ženu danas proklinju. Jednako kao što Fata Orlović nije par desetina metara dalje odatle komandovala od 92-95, klala, palila, silovala, sa sve bijelim konjem kao predvodnikom…
O drugim narodima nikada ne pišem, jer smatram da nema smisla. Sve što želim vlastitom je da shvati da četiri S nisu slučajno na srpskom grbu. Oni su vječita opomena. Vijekovima nikako da je prihvatimo. Udostojimo. Probudimo. Možda jednog dana bude kasno…
(Marko Mihajlović)