Omaž velikanu: Svoj i naš – Glogi

 

Piše: Maja Drašković

Običan februarski dan (9. februar 2018. godine), kao i svaki drugi, ispunjen svakodnevnim aktivnostima i obavezama. Činilo se, ni po čemu drugačiji od prethodnog, a vjerovatno ni od sutrašnjeg. Međutim, prijepodnevnu uravnilovku naglo prekida naslov koji izlazi – “preminuo Nebojša Glogovac.” Po zaprepašćenoj komandi mozga, ruka uznemirenim pokretom prelazi preko ekrana, u potrazi za demantom, za objavom da je greška, jedne, druge, treće novine. Svuda isto. Stanje šoka, nevjerice, tuge – sve u jednom. Ma ne, nije moguće. Kako Glogi može da ode.

Niste morali lično da poznajete Nebojšu Glogovca da bi vas njegov prerani odlazak pogodio toliko snažno. Istinska emotivna bol. Nema više Bogdana Bilogorca, Simketa, Zlatka Gavrilovića, Kaje, Vjeke Kralja, Ivana… To je jedan od onih koga gledate na filmu, u pozorištu, u seriji, u TV intervjuima, i čiji vas duh, čovjekoljublje, skromnost, snaga zdravog uma i nastup iskrene duše, kupi, zauvijek rezerviše naklonost i neizmjernu simpatiju. Ono što je karakteristično za Glogovca, a imajući u vidu činjenicu da se njegov stvaralački opus vezuje za postjugoslovenski period, je to da je zbog njegovog odlaska ujedinjeno istinski tugovala cijela bivša Jugoslavija.

Smrću Nebojše Glogovca izgubila je i njegova rodna Hercegovina, Bosna, Srbija, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora. Izgubilo je Trebinje jednako kao i Pančevo, Beograd, Tivat, Zagreb ili Sarajevo. I te činjenice su svi postali svjesni istog trenutka kada su beogradski mediji objavili vijest. Naslovne strane svih medija u regionu su bile posvećene smrti velikog srpskog glumca, jednog od najvećih koje je ovaj prostor iznjedrio. U tom trenutku su se prenebregnule sve razlike. Nije bitno više ni što je Srbin, ni što je pravoslavac, ni što je igrao Dražu, ni što je odbio ulogu u filmu Anđeline Džoli. U gubitku – mudri i razboriti.

Glogi je nadišao svakodnevne razmirice, formalne i neformalne podjele i sve menije opskurnih političkih pamfleta. Pokazao je da iznad svega i svih stoji čovjek. Zadivljujući je broj uloga koje je stigao da odigra do svoje 49. godine. Nijedna generacija, ma kom vremenu da pripada, ne bi smjela da priušti sebi luksuz da ne odgleda makar najznačajnija ostvarenja ovog mađionačara. Niko kao Glogi nije uspijevao da sa toliko žara daje gledaocu sve, i riječ, i pogled, i osmijeh, i mimiku, i viku, istovremeno i krhak i robustan, dražestan i razjaren. Sa toliko zavodljivom snagom je koketirao sa kamerom, opijao, ulazeći u naše domove, um, misli i ponajviše – umilno gudeći po ljudskoj duši, po njenim tananim, mračnim skrovištima u kojima je zapakovano svašta. Takva sposobnost dijeljenja energije, davanja i trošenja je nešto nesvakidašnje, takvo da se dešavalo da publika u Jugoslovenskom dramskom pozorištu ostaje po par minuta nijema i zarobljena gledajući u jednog glumca, iako se na sceni u istom trenutku nalazi čitava ekipa glumačke elite.

Dobrovoljni taoci jednog čovjeka, potpuno predani njegovom talentu, zadivljeni i začuđeni, zahvalni na svemu što nam je podario, što nam je dozvolio da zavirimo s njim u najdublje ponore, u bol, u razočaranje, u sjetu, u radost, u ironiju, što nam je dao snagu i otvorio novi kutak samospoznaje. O Glogijevom talentu i doprinosu filmu, pozorištu i sveukupnoj umjetnosti i kulturi, mislim da ne postoje riječi kojima se može iskazati mjera njegove veličine. Bilo bi to čisto skrnavljenje trenutka. Glogi je bio svoj. Običan, mali čovjek, sa svim njegovim strahovima, patnjama, zebnjama, porocima i dilemama, a principijelan, dosljedan, čestit. Nije stavljao na prodaju ništa, a mogao je. Beskompromisni borac za istinu i vrijednost. Pored vanserijskih uloga, u amanet je ostavio iupravo to kako se dostojanstveno živi, ali i umire.

U nastavku ćemo dati kratak pregled nekolicine ostvarenja Nebojše Glogovca koja zaslužuju pažnju.

 

Hadersfild – film iz 2007. godine sa izuzetnom glumačkom postavom – Glogovac, Ćetković, Goran Šušljik, Josif Tatić. Drama o realnom stanju stvari, sukobu generacija, srušenim iluzijama i razorenim nadama, uz prikazane slojevitosti borbe koje vode mladi, oni malo zreliji tridesetogodišnjaci i generacija u poznijim godinama života. Priča o svođenju računa i napravljenim cehovima. Svi protagonisti na visini zadatka, briljantno. Ipak, među ekipom se izdvaja Ivan (Nebojša Glogovac), fizički i umno poremećen dečko, kostimiran u kariranu braon košulju, koji uz cjelokupan ambijentalni doživljaj tjeskobe, bukvalno čupa iz gledaoca svaki damar pažnje, milosrđa, sažaljenja, simpatije. Njegova sposobnost da, na tako uvjerljiv način dočara mimikom, svakim pokretom, izgovorom, težinu bremena koje nosi, i svog i tuđeg, je nešto što prevazilazi okvire odličnog glumca. Glogovac je ostavljao sebe cijelog u svim likovima koje je igrao, do kraja, bez zadrške, rezerve, proračuna, bespoštedno ih je kreditirao do granica nerealnog.

Ubistvo s predumišljajem – prva asocijajcija na ovaj film je topla i tužna predivna ljubavna priča Bogdana Bilogorca (Glogovac) i Jele kojoj je Branka Katić podarila svu nježnost i plemenitost. Po romanu Slobodana Selenića, u režiji Gorčina Stojanovića. Film prati paraleleno dvije vremenski odvojene priče Bogdana i Jele i druge, njene bake (Ana Sofrenović) i njene ljubavne zavrzlame sa mladim oficirem (Sergej Trifunović) i Jovanom, sinom njenog očuha (Dragan Mićanović). Balkanskoj publici dobro znani motivi rata, nesreće i stradanja su u epicentru ove filmske priče.

Snažne poruke o tome šta je rat, kakve posljedice nosi i kako na učešće u ratu gleda prostodušni, čestiti ranjenik iz Moslavine – Bilogorac, a kako na to gleda mlada i zaljubljena Jela. Selenić britko i bez ustezanja daje ogoljenu sliku ratova devedesetih godina 20. vijeka, duboko poražen i konsterniran pobjedom bezumlja nad čovještvom, primitivizma nad civilizacijskim. U svakom slučaju, ova priča će zasigurno dirnuti svakoga i podstaći na razmišljanje. Svetionik nad tamom – tako titra poruka ovog sjajnog filmskog ostvarenja u kome su svi junaci gubitnici. 

Bure baruta – režija Goran Paskaljević. Film sa glumačkom ekipom iz snova. Kadar Glogovca i Berčeka, sva težina stala u kadar gdje su u krupnom planu ove dvije glumačke veličine, kao taksista i policajac. Ovaj film je svrstan među sto srpskih igranih filmova koji su od izuzetnog kulturnog značaja.

Klopka – film Srdana Golubovića. U centru priče je mladi bračni par (Glogovac i Nataša Ninković) koji vode uobičajen porodičan život u Beogradu. Imaju jednog sina kome doktori otkrivaju bolest za koju je hitno potrebna operacija koja iziskuje mnogo novca. Rješenje koje se nudi kao spasonosno za bolesnog dječaka će otvoriti Pandorinu kutiju. Opet u krupnom planu Glogovac, rastrzan, očajan, tragičar u svom punom sjaju.

Nebeska udica – film Ljubiše Samardžića. Doba NATO agresije na SRJ i život u takvim okolnostima stanara jedne beogradske četvrti. Isprepletene unutrašnje i spoljašnje borbe. Glumci iz ovog filma svjedoče o tome koliko je Glogovac bjesomučno satima vježbao košarku kako bi sve bilo savršeno i uvjerljivo. Odveć svima dobro poznata poruka iz ovog filma koju izgovara Kaja (Glogovac) svom sinu:„Znaš kako se postaje pravi šampion? Izađeš na teren kad je najteže i pobediš!“

Žena sa slomljenim nosem – film u režiji Srđana Koljevića. Opet Glogovac i njegove bravure. Namrgođeni, ali plemeniti taksista Gavrilo, izbjeglica iz Bosne, u kadru sa senzibilnom Nadom Šargin (žena sa slomljenim nosem). Priča o ljubavi, ljepoti, dobroti, nemanju i davanju, borbi. 

Maja Drašković je rođena 1990. godine. Diplomirala je na Pravnom fakultetu. Radi kao advokat. U slobodno vrijeme se bavi čitanjem, pisanjem, šahom.