Neobično dramatičan život, Svetozar Pavlović iz bratunačkog sela Opravdići, ispričao u „Memoarima“ – od Sremskog fronta do Golog otoka

BRATUNAC

Neobično dramatičan život, Svetozar Pavlović iz bratunačkog sela Opravdići, ispričao u „Memoarima“ – od Sremskog fronta do Golog otoka

Vida, Radomir i Svetozar Pavlovic

 

Svetozar Pavlović, iz bratunačkog sela Opravdići,  jedan je od onih običnih ljudi, koje srećemo svakodnevno, kojima poželimo „Dobar dan“ ili „Dobra veče“ i produžimo dalje. Ne slutimo da je njegov život bio drugačiji od ostalih, da je bio pun dramatičnih događaja.

Ovo je za Svetozara Pavlovića, napisao magistar Dragiša Milosavljević u predgovoru za „Memoare“, koje je objavio njegov sin Radomir, na osnovu očevih kazivanja u rodnom selu pred smrt prošle godine u Bajinoj Bašti, gdje je živio jedan dio života.

Svetozar se rodio 1919. godine – u teško vrijeme između dva svjetska rata. Tada se živjelo u zadrugama, a u porodici njegovog oca Jovana, brata Pavla i strica Josipa ukupno je  bilo 20 članova.

– Dok sam išao u školu u Kravicu, radio sam kod kuće ono što sam mogao, a to je uglavnom bilo čuvanje svinja i ovaca. Kada sam se „opasao“ snagom, već sa 16 godina, čobaniju su preuzeli mlađi brat i sestra, a mene je otac poslao u majstoriju. To se u našem kraju zvao rad kod domaćina van našeg sela na građevini. Tako sam u selu Zelinje upoznao i prvu suprugu Cvijetu. Provodadžija je bio Neđo Gajić, moj vrsnik iz sela i nadaleko poznati majstor. On je govorio sve najbolje o meni, iz koje sam familije, kakvog imovnog stanja i sve tako, pa je Cvijeta pristala da se uda i ubrzo je bila svadba – ispričao je Svetozar.

Tekli su tako dani u višečlanoj porodici, koja je bila složna i na okupu sve do početka Drugog svjetskog rata.

– U našem selu početkom rata bilo je partizana i četnika, a formiranjem Nezavisne države Hrvatske, pojavile su se i ustaše. U aprilu 1942. godine u našoj školi u Kravici boravio je štab Prve proleterske brigade. Kod našeg učitelja Petra Božića noćili su Koča Popović, Rodoljub Čolaković i Čedomir Minderović. Formiran je mjesni partizanski odbor. Uporedo sa Proleterskom brigadom nadirale su i ustaše Jure Francetića. Kada su partizani otišli put Drinjače i u Šekoviće, ustaše su popalile sva sela oko Kravice. Narod koji je ostao živ otišao je u bježaniju preko Drine najviše u Mačvu pa tako i moja porodica – kazuje Svetozar.

Tehnički pregled – vaš „Euro petrol oil“!

Najveći broj mještana Kravice i okolnih sela boravio je u izbjeglištvu u selu Petkovica. Negdje sredinom 1943. godine, narod se počeo vraćati jer se pročulo da nema ustaša, a bilo je vrijeme da se sije kurkurz i krompir, da bi se narod mogao prehraniti.

– Međutim, to je bila zabluda jer su ustaše ostale u našim krajevima i činili stravične zločine. Najveći pokolj ustaše, potpomognute muslimanskom legijom iz Bratunca, učinile su petog jula 1944. u selu Anđići. U kuću Tome Vasića natjerale su 46 žena, staraca i djece, kuću zapalili i u njoj je izgorjelo 46 stanovnika. Među njima su bili moja žena Cvijeta, jednogodšnja ćerka Jefimija i sestra Milojka. Bilo je porodica u kojima su svi izginuli toga dana. Prema podacima, od 1942. do 1944. godine u selima oko Kravice, ubijeno je 600 Srba – svjedoči Svetozar.

Svetozar Pavlović

Ono stanovništva što je preživjelo, moralo je ponovo u bježaniju. Oni koji su bili sposobni za pušku mobilisani su u partizanske jedinice i upućeni na Sremski front.

– Oktobra 1944. godine bili smo u selu Petkovica. Jednog dana, pozvaše nas izbjeglice iz Bosne i rekoše da smo moblisani i da moramo ići na front da se zemlja oslobodi od neprijatelja. Prošao sam više jedinica, a negdje blizu sela Strožnica sam bio ranjen. Poslali su me u bolnicu, a nakon što sam se malo oporavio, upućen sam kući. Pitao sam se gdje da idem kada mi je otac umro u izbjeglištvu u Loznici, brat Drago u partizanima, a kuća u zaseoku Zonjići zapaljena – pričao je Svetozar.

Nakon završetka rata službovao je u miliciji. Bilo je vrijeme Informbiroa, pa je zadatak milicije bio da goni one koji su hvalili Ruse.

– Jednog dana, dođe meni nalog da sa još jednim komšijom uhapsimo Đokana Đukanovića, predratnog komunistu sina prvoborca, vijećnika AVNOJ-a i kasnijeg saveznog poslanika Pere Đukanovića, koji je, bogati, tamo negdje hvalio Ruse. Dođosmo mi u selo Brana Baćiće do Perine kuće. I dok mu je Đokanova majka spremala nešto od hrane da ponese, on iskoristi našu nepažnju i pobježe u šumu. Zbog toga propusta osuđen sam na na društveno koristan rad na Golom otoku. Prošao sam sve torture, ali sam u jednom momentu raspoređen u radni vod, što mi je pomoglo da izučim zidarski zanat i prođem lakše od ostalih zarobljenika – ispričao je Svetozar.

Tehnički pregled – vaš Euro petrol oil!

Pri povratku u selo, bio je pod prismotrom kao i svi „informbirovci“. Pratila je Udba sa kim se druže, šta govore, sve do 1953. godine, do smrti Staljina i izglađivanja odnosa sa Rusima.

– I ovaj posljednji odbrambenmi rat, dočekao sam kao i onaj 1941. Opet je moje selo popaljeno,ljudi ubijani i opet se moralo bježati preko Drine. Istim onim putem sam prešao Drinu i opet je meni i mojoj porodici spas bila majka Srbija. Ko je prešao Drinu taj se i spasio – zaključio je Svetozar.

Nakon Drugog svjetskog rata, Svetozar se oženio sa Vidom i dobio troje djece. Najstariju Miladu, koja je postala doktor kao i najmlađi Radomir, i srednjeg sina Milana.

(Za infobirac.net: D.Gajić)