Feljton o kulturi i životu Srba na području regije Birča – Luka Milovanov Georgijević

 

Područje regije Birča iznjedrilo je veliki broj pojedinaca čiji je rad na polju kulture i stvaralaštva i danas prepoznatljiv ili stoji kao svetionik mladima za nastavak umjetničkog rada. Stoga u feljtonu u kome govorimo o kulturi i životu Srba na području regije Birča donosimo priču o Luki Milovanovu Georgijeviću, koji je rođen u Osatu, kod Srebrenice 1784. godine. Bio je znameniti srpski književnik i filolog koji je umro u Budimu, 23. novembra 1828, a ostao je upamćen kao prvi dječiji pisac. Hroničari su ostavili brojne podatke o njemu, a ističe se da je po zanimanju bio pravnik, filozof, pisac i učitelj.

 – Rođen je u Bosni, u nahiji srebrničkoj, a u knežini Osatu, oko 1784. godine. Poslije dvije godine od njegovog rođenja, otac Milovan prelazi c porodicom u Srem, gdje se nastanio najprije u Čereviću, a potom u Vinkovcima. Ovdje je Luka izučio gimnaziju, u Segedinu filozofiju, a u Pešti prava. Zna se da je 1810. godine, kad je pisao svoje važno djelo, bio učitelj srpske škole u Pešti. Odlazeći često Rusima u Irmu, Luka je jedne noći ogluvio. Pošto je podučavao Ruse, izgubio je taj posao i počeo je da pije. Pošto nije imao posla, Luka je pisao akte advokatima i prevodio je knjige za budimskog pravoslavnog vladiku Dionisija Popovića. Počeo je da gubi vid i u strašnoj sirotinji preminuo je 23. novembra 1828. godine – napisali su hroničari.

S Vukom Кaradžićem se upoznao u Budimu 1814. godine. Vuk ga je opisao kao čovjeka srednje rasta, više riđa nego crnomanjasta, vrlo šaljiva, i do smrti poštena čovjeka.

 – Spis Luke Milovanova Georgijevića „Opit nastavljenja k srbskoj sličnorečnosti i slogomjerju ili prosodii“ bio je 1810. gotov i podnesen cenzoru u Budimu. Cenzor je odlučio da se novi pravopis zamijeni uobičajenim,a Luka nije htio da to učini, i spis je preživio u rukopisu pisca. Srpkinja udata za Simu Milutinovića je predala spis Vuku Кaradžiću. Tek 1833. u Beču ga izdaje Vuk Кaradžić. Luka nije ispitivao glasove fiziološki, ali je čitao Dobrovskog i mađarske radove Revaija. On je preteča moderne srpske ćirilice u kojoj je do kraja ispoštovao Adelungovo pravilo Piši kao što govoriš. Izrađujući spis, on je prvo stao kod slova (pismena) kao kod prve prepreke. On je u pravopisu želio jednostavnost. Po tome je i postupao, radujući se unaprijed ispravkama i dopunama. Ako se — govoraše Luka — među književnicima utvrdi jednakost u pitanju slova, lakše će se doći do gramatike koja je onda bila potrebna. Кad bi bilo gramatike, bilo bi reda i dosljednosti, te bi se znalo kako ko piše: ili srpski ili slovenski. Jednim slovom, jedan spisatelj ne bi se usudio inače, nego po pravilima one Pismenice, koju imamo, to jest za sad čisto slovenski pisati. Luka nalazi da se ni to ne radi tačno. On, pak, hoće da piše „prostim mojim materinim jezikom“, te zato i u pismena dira, vjerujući da će se tako pitanje, koje je već postavljeno, brže raspraviti, a može biti da će ko, izazvan time, i gramatiku srpskoga jezika napisati. On traži odlučnost i dosljednost. Poslije toga dolazi na red pitanje o pismenima. Pošto je dotadašnji pravopis bio nepravilan, to je Luka dugovetnim razmislivanjem i mnogim učenim ljudima o tom razgovaranjem za pravilo našao načela koja odmah i izlaže. Utvrdivši da su pismena samo najprostiji znaci glasova, Luki nije bilo teško, po tom načelu, da izbaci iz azbuke sva ona pismena čiji se glasovi ne čuju. Na taj način Luka dolazi do zaključka da za srpski jezik treba trideset pismena za toliko zvukova. Prekrasno i znamenito čislo, veli on – prenose hroničari.

Samo je kod zvukova „i“ i „j“ bio u nedoumici, jer mu se činilo da je „j“ polovina glasa te ga, zato, treba i pisati polovinom znaka: „i“.

 – Malo docnije je i u tom pogledu izišao na pravi put, i u njegovim rukopisima nalazimo „j“ kao potpun i zaseban zvuk i znak pozajmljen iz latinice. Time je potpuno stao na najnaprednije gledište pravopisno, kao što je i inače u svemu bio od najnaprednijih Srba svoga doba. U tom jedinom njegovom djelu, prepoznajemo teoretičara versifikacije i pjesnika, a tek poslije, nekog ko radi na reformi ortografije. Luka je u predgovoru „Opita“ naglasio da piše narodnim jezikom. Bio je prijatelj i istomišljenik Save Mrkalja, koji ga pominje u svojoj čuvenoj knjizi o „debelom jer“ – pišu o ovom znamenitom čovjeku.

Smatra se prvim piscem za djecu. Pjesme Luke Milovanova su prvi poznati stihovi srpske književnosti za djecu. One se nalaze na početku razvoja poezije za djecu u Srbiji. Pune su topline, želje, radosti darivanja koja autor pruža svojoj djeci u svečanim trenucima (za Novu godinu ili neki praznik). Pjesme opisuju umanjene predmete i bića koji odgovaraju autorovom gledištu o dječijem viđenju okoline i svijeta. Na taj način se približava djeci, stvara toplu prisnu atmosferu, praznično svjetlo. Osjećanja i misli su izražena pojmovima iz stvarnog svijeta: cvijećem, igrom, lutkom, pticom, knjigom. U pjesmi „Na knjižicu za novoljetni dar“ svaka strofa se završava hipokorističkim riječima: igrica, ptičica, ribica itd. Ova pjesma se smatra prosvjetiteljskom poveljom i zavještanjem. Druga pjesma je „Mojoj djeci na majales“ nastale 1810. godine i taj datum se smatra za datum rađanja srpske književnosti za decu.

U rodnoj Srebrenici, pokrenuta je manifestacija „Stopama Luke Milovanova Georgijevića“, koju organizuje Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“ iz ove opštine.

 

Ovaj feljton se objavljuje u okviru projekta Internet portala InfoBirač „Prilozi za izučavanje kulture Srba na području regije Birač“, čiji je pokrovitelj Ministarstvo spoljnih poslova Srbije – Uprava za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu.

(InfoBirač)