Podkast „Otadžbina“ u novoj sezoni – Prvi gost ambasador Ruske Federacije u BiH Igor Kalabuhov

 

Podkast „Otadžbina“, koji realizuje Memorijalni centar Republike Srpske, u nedjelju, 6. septembra od 19 časova počinje drugu sezonu. Prvi gost nove sezone je ambasador Ruske Federacije u BiH Igor Kalabuhov.

Poslije 14 epizoda prve sezone, „Otadžbina“ nastavlja da otvara teme o istoriji Republike Srpske, Odbrambeno-otadžbinskom ratu, kulturi sjećanja, ali i ljudima i događajima koji su oblikovali život srpskog naroda. O tome šta je pokazala prva sezona, zašto je važno da se danas snimaju svjedočanstva i šta donosi nova sezona, razgovarali smo sa Miljom Brkić, urednikom podkasta „Otadžbina“.

Prva sezona „Otadžbine“ donijela je 14 razgovora, različite sagovornike i čitav niz tema — od rata i stradanja do kulture, muzike i života u Republici Srpskoj. Šta ste poslije te prve sezone shvatili da još niste rekli?

Poslije prve sezone postalo nam je jasno da smo otvorili mnogo više pitanja nego što smo uspjeli da ih zatvorimo. Svaki razgovor donio je neku novu priču, ali je istovremeno otvorio i nove teme koje zaslužuju da budu obrađene.

Pokazalo se da o jednom istom događaju možemo dobiti mnogo svjedočanstava i da iza jedne poznate istorijske činjenice često stoji čitav niz ličnih priča koje nikada nisu zabilježene.

Zbog toga drugu sezonu ne vidimo samo kao nastavak prve, već kao priliku da idemo dublje i šire. Želimo da razgovaramo sa ljudima koji su bili u središtu važnih događaja, ali i sa onima čiji je doprinos ostao daleko od javnosti. Upravo u tome vidimo najveću vrijednost „Otadžbine“.

Danas gotovo svako može da ispriča svoju verziju prošlosti. Zašto je važno da Memorijalni centar sada, tridesetak godina kasnije, snima ova svjedočenja?

Važno je da se ova svjedočenja snimaju sada jer vrijeme ne radi u našu korist. Svjedoci odlaze, pamćenje blijedi, a sa svakim čovjekom koji više nije među nama gubimo i dio istorijske građe koju niko kasnije ne može da nadoknadi.

Memorijalni centar zato nema samo zadatak da čuva ono što je već zabilježeno, već i da stigne do ljudi čije priče još nisu snimljene. To je posebno važno kada govorimo o devedesetim godinama, jer se krug neposrednih svjedoka vremenom neminovno sužava.

U tom smislu, „Otadžbina“ nije samo medijski format. Ona je jedan od načina da svjedočanstva koja bi inače ostala u ličnom pamćenju ili porodičnim arhivama budu sačuvana i dostupna javnosti. Kada jednog dana više ne bude ljudi koji su bili tamo, ostaće samo ono što smo uspjeli da zabilježimo.

U prvoj sezoni razgovarali ste sa istoričarima, borcima, bivšim zarobljenicima, članovima porodica žrtava, ali i muzičarima i drugim ljudima iz javnog života. Šta je zajedničko svim tim pričama?

Zajedničko im je to što sve govore o jednom vremenu i o društvu koje je pokušavalo da preživi, sačuva svoje ljude i nastavi da živi u izuzetno teškim okolnostima.

Istoriju Republike Srpske ne možemo svesti samo na vojne operacije i političke odluke. Njenu istoriju čine i ljudi koji su radili u bolnicama, izvještavali sa ratišta, organizovali humanitarnu pomoć, stvarali muziku, bavili se sportom i podizali djecu.

Zato smo u prvoj sezoni razgovarali o Koridoru sa generalom Boškom Kelečevićem, sa pukovnikom Milanom Jolovićem Legendom o elitnoj jedinici „Vukovi sa Drine“, o stradanju Srba u Derventi sa Slavišom Đurašem, o srpskim Krajinama sa Milanom Gulićem i Krstom Žarkovićem, o 12 banjalučkih beba sa Željkom Tubić, majkom jedne od njih, ali i o kulturi i muzici devedesetih sa Željkom Opalićem Opom.

Kada te priče stavimo jednu pored druge, dobijamo mnogo potpuniju sliku jednog vremena nego kada ga posmatramo samo kroz velike političke i vojne događaje.

Koliko je teško napraviti razgovor sa čovjekom koji govori o najtežem periodu svog života?

Razgovor sa čovjekom koji govori o najmučnijem periodu svog života uvijek je težak i zahtijeva posebnu odgovornost. Kod takvih razgovora nema mjesta senzacionalizmu, priča je sama dovoljno snažna.

Naš zadatak nije da tuđoj tragediji dodajemo dramatičnost, već da čovjeku damo prostor da ispriča ono čega se sjeća i što želi da ostavi kao svjedočanstvo.

Istovremeno, ne možemo zaobilaziti teška pitanja samo zato što su neprijatna. Ako danas ne pitamo, ne snimimo i ne sačuvamo ta svjedočenja, jednog dana možda više nećemo imati koga da pitamo. Zato pokušavamo da spojimo osjetljivost prema čovjeku koji svjedoči sa odgovornošću prema istorijskoj činjenici koju želimo da zabilježimo.

Da li ste u prvoj sezoni nešto naučili o publici?

Prva sezona je pokazala da publika i dalje ima strpljenja za ozbiljan i dug razgovor, pod uslovom da osjeti da taj razgovor ima sadržaj i smisao. To je važna poruka u vremenu u kojem se sve više medijskog sadržaja svodi na kratke forme i nekoliko sekundi pažnje.

Naše epizode traju i po sat i po, a neke i duže, i nismo željeli da ih skraćujemo samo zato što je to trenutno medijski poželjnije. Ako čovjek ima šta da kaže, onda mu treba dati vrijeme da to kaže.

Istorijske teme naročito traže takav pristup. Ponekad je upravo detalj koji bi u kratkom intervjuu bio izostavljen najvažniji dio svjedočenja.

„Otadžbina“ je u međuvremenu dobila i širi medijski prostor. Gdje publika danas može da je gleda i sluša?

Pored YouTube kanala i drugih digitalnih kanala Memorijalnog centra, „Otadžbina“ se emituje na televizijama Gradiška, Istočno Sarajevo, Doboj i K3 iz Prnjavora, a odnedavno nam se pridružila i Herceg televizija iz Trebinja.

Sve dosadašnje epizode dostupne su i na Spotifyju, što nam je posebno važno zbog publike van Republike Srpske, prije svega u regionu i dijaspori.

Memorijalnom centru je važno da sadržaj bude tamo gdje je publika. Posebno kada govorimo o mlađim generacijama, ne možemo očekivati da same traže svjedočanstva po arhivima i institucijama. Naš posao je da im taj sadržaj učinimo dostupnim na platformama koje već koriste.

Nova sezona počinje razgovorom sa ruskim ambasadorom Igorom Kalabuhovim. Zašto ste odlučili da baš taj razgovor bude na početku?

Odluka da novu sezonu otvorimo razgovorom sa ambasadorom Igorom Kalabuhovim proizašla je iz činjenice da se istorija Republike Srpske ne može razumjeti bez međunarodnih okolnosti u kojima je nastajala. Devedesete godine nisu bile samo priča o prostoru bivše Jugoslavije. Na njihov tok snažno su uticali interesi velikih sila, diplomatski pritisci i različiti pogledi međunarodne zajednice na budućnost ovog prostora.

Rusija je važan dio te priče, kako u kontekstu završetka rata i Dejtonskog mirovnog sporazuma, tako i u razvoju odnosa sa Republikom Srpskom i BiH.

Zbog toga razgovor sa ambasadorom Kalabuhovim otvara pitanja odnosa Rusije i Republike Srpske, raspada Jugoslavije, rata, Dejtona, međunarodnog položaja Republike Srpske, ali i savremenih odnosa. Na taj način prva epizoda nove sezone povezuje istoriju sa pitanjima koja su važna i danas.

Da li to znači da će druga sezona biti politička?

Druga sezona će otvoriti i političke teme onda kada su one važne za razumijevanje istorije i sadašnjosti Republike Srpske, ali „Otadžbina“ nije zamišljena kao politički podkast. I dalje nas prije svega zanimaju ljudi i njihove priče. Zanima nas kako je izgledao život u jednom vremenu, kako su se donosile odluke, šta su ljudi vidjeli, šta su izgubili, šta su uspjeli da sačuvaju i šta su ostavili iza sebe. Politika jeste važan dio priče, ali nije njena suština.

Postoji li opasnost da se o Republici Srpskoj stalno govori istim jezikom i kroz iste ljude?

Ta opasnost svakako postoji i upravo zato želimo da „Otadžbina“ bude šira od uobičajenog kruga sagovornika. Ako stalno pozivamo iste ljude i postavljamo im ista pitanja, onda ne proširujemo sliku o prošlosti, već samo ponavljamo njen već poznati dio. Memorijalni centar ima mnogo širu obavezu. Želimo da čujemo i ljude koji nisu bili na naslovnim stranama, jer se često ispostavi da su njihova svjedočanstva najdragocjenija. Istoriju ne čine samo najpoznatija imena, već i iskustva velikog broja ljudi koji su živjeli kroz te događaje.

Šta onda publika može da očekuje od druge sezone?

Publiku očekuje više različitih tema, više sagovornika i više priča koje do sada nisu dobile dovoljno prostora u javnosti. Biće razgovora o ratu, ali i o godinama koje su mu prethodile i koje su uslijedile. Biće politike, ali i kulture, medija, sporta i društva. Biće razgovora sa ljudima koji su stvarali i branili Republiku Srpsku, ali i sa onima koji su u najtežim godinama čuvali njen svakodnevni život.  Prije svega, želimo da ostane čovjek iza velike istorijske teme. Jer bez njegove priče, istorija lako postane samo niz datuma, odluka i statistika.

Naziv podkasta je „Otadžbina“. To je velika riječ i mnogo šira od politike, granica ili jednog istorijskog perioda. Šta za Memorijalni centar danas znači otadžbina?

Otadžbina za nas nije samo prostor u kojem živimo, niti je samo ono što smo naslijedili od prethodnih generacija. Ona je i odnos prema prošlosti, odgovornost prema sadašnjosti i obaveza prema onima koji dolaze poslije nas. Petar Kočić je to davno rekao, zapisujući da je „Otadžbina veza koja nas spaja sa ljudima našega roda i jezika“, ali i da je ona „njiva na kojoj se neprestano sije i žanje“ — da mi žanjemo ono što su sijali naši preci, a da treba da sijemo kako bi imali šta da žanju naši potomci.

Upravo tako vidimo i posao Memorijalnog centra. Ono što su nam ostavili ljudi koji su stvarali i branili Republiku Srpsku ne smije ostati samo dio prošlosti. Naša je obaveza da to sačuvamo, dokumentujemo i predamo generacijama koje dolaze. Zato „Otadžbina“ nije samo podkast o prošlosti. Ona je pokušaj da od onoga što pamtimo napravimo trajno svjedočanstvo za budućnost.

Ako su naši preci na svoj način ostavljali trag svog vremena, onda je naš posao da ne dozvolimo da taj trag nestane, nego da ga sačuvamo za generacije koje dolaze poslije nas.

(Tekst i foto: Memorijalni centar Republike Srpske)