Šta smo to uradili od škole? Poslanik Zaga Grahovac o slučaju vršnjačkog nasilja u Mrkonjić Gradu

Narodni poslanik Zaga Grahovac opisala je iz svog ugla slučaj vršnjačkog nasilja u Mrkonjić Gradu te ušla u srž problema sa školstvom uopšte i navela šta je potrebno da se ovi problemi u društvu prevaziđu.

ŠTA SMO TO URADILI OD ŠKOLE?

Učionicu pretvorili u birokratski lavirint u kojem se dijete izgubilo.
Slučaj u Mrkonjić Gradu još jednom nas suočava sa bolnom istinom o našem školskom sistemu. Danas imamo protokole, pravilnike, timove, savjetnike, stručne saradnike, planove prevencije, obuke, referalne mehanizme i nadzore – čitavu mašineriju koja se pokreće tek kada problem već eskalira. Sve je urađeno „po proceduri“, ali je suština izgubljena: dijete ne zna kome da se povjeri, a nastavnik više nema moć da ga zaštiti.
I pored svih tih mehanizama koji su nam na raspolaganju, promiču nam stvari koje ranije nisu mogle proći pored oka jednog nastavnika ili razrednika.
Jer nekada je sve bilo drugačije.
Učionica je bila prostor povjerenja.
Bilo je normalno da pitamo:
„Što si to ti, Milane (Boki, Aco), danas neraspoložen?“
I odgovor bismo dobili odmah. Ako dijete i ne bi reklo, šapnuo bi neko iz razreda. Primjećivali smo sve: ko se ošišao, ko ima novu majicu, ko je blijed, a ko nije naučio.
To nije bilo zato što smo bili nekakvi čarobnjaci, nego zato što je sistem počivao na nastavniku – na njegovoj odgovornosti, autoritetu, karakteru i bliskosti sa djecom.
Isto je bilo i među kolegama.
Kada bi kolega htio nešto da kaže, obraćao bi se kao da govori o našoj rođenoj djeci:
„Onaj tvoj je danas uradio ovo… ona tvoja mala mi djeluje bolesna, idi vidi šta joj je.“
Bili smo tim.
Bili smo red, autoritet, sigurnost i podrška.
A kada bi se dogodio problem, nepravda ili nasilje, nismo tražili član pravilnika niti zvali ministarstvo da nam „objasni postupak“. Nije nas bilo briga za pravilnik.
Problem se rješavao odmah, na licu mjesta – strogo i pravedno – tako da dijete zna šta smije, a šta neće biti tolerisano u školi.
Nismo krivili sistem, jer mi smo bili sistem.
Nastavnik je bio centar škole: prvi koji vidi, prvi koji reaguje, osoba kojoj dijete vjeruje.
Nastavnici su se međusobno podržavali, a roditelji nisu branili dijete koje je krivo niti su mimo nas „trčali kod direktora“.
Danas je to nestalo.
Nastavnik je gurnut na margine sistema koji je trebao na njemu počivati. Djeca osjećaju da „nastavnik ništa ne odlučuje“, da ne može da ih zaštiti, da su mu ruke vezane pravilnicima, protokolima i papirima koje niko ne čita.
A kad dijete osjeti da je nastavnik nemoćan – ono ćuti. I trpi.
I to izgubljeno povjerenje najveća je tragedija savremenog školstva.
A nismo do ovoga došli odjednom.
Počelo je davno – onda kada smo malo po malo smanjivali vrijednost škole, rušili autoritet nastavniku, birokratizovali svaku odluku, potcjenjivali prosvjetu i udaljavali djecu od onih kojima je najprirodnije da vjeruju.
I zato danas živimo posljedice jedne jednostavne i brutalno istinite rečenice:
Ako želiš da uništiš jednu naciju – uništi joj obrazovanje.
Mi smo to radili polako, tiho, godinama. Sistematski.
I sada smo došli do trenutka u kojem se svi pitamo: Kako je ovo moguće?
A odgovor je bolan: stvorili smo sistem u kojem dijete više niko ne vidi na vrijeme.
Zato moramo vratiti autoritet nastavniku:
ne autoritet sile, nego autoritet povjerenja, stručnosti, prisutnosti i odgovornosti.
Moramo ga ponovo postaviti tamo gdje pripada: u samu srž škole, da ponovo bude oslonac djetetu, a ne posljednja karika u birokratskom lancu.
Sve dok se nastavniku ne vrati dostojanstvo, uzalud nam svi protokoli i pravilnici.
Jer nijedan protokol, komisija niti referalni mehanizam ne može zamijeniti ono što nastavnik vidi jednim pogledom i osjeti jednim razgovorom.
Škola nije zgrada. Škola je odnos.
I dok smo imali nastavnika kao sistem – imali smo i djecu koja su znala da nikada nisu sama.

(Izvor: FB Zaga Grahovac)