Pisma čitalaca: Sjećanje na zimu ranih šezdesetih godina

Snježina zatrpala grad, hladnoća ledi sok u drvetu i uz užasan prasak cijepa stablo. Drina stegnuta ledenim okvirom vijuga u uskom koritu, braneći smanjeni tok od nadirućeg leda. Njena voda, teška od snijega, dobila je neku blijedo zelenu boju. U starom izrazu to stanje Drine nazivaju sijera.To se dešava obično dva puta godišnje, u vrijeme jakih mrazeva i velikih snjegova. Drugi put u proljeće, kada se ti snjegovi tope, ali ne mute vodu već joj razblažuju boju.

Po kućama skoro zatrpanim od snijega ljudi pokušavaju da upale vatru u šporetima. Dim neće kroz odžak, nešto zbog napadalog snijega na samom odžaku, nešto zbog užasne hladnoće i atmosferskog pritiska koji savija dim prema zemlji. Uz velike napore i gutanja dima odžak je povukao i dim punom snagom uz prigušeni tutanj izlazi van. U početku gust i taman, kasnije sve bljeđi, da bi na kraju postao skoro bezbojan.

Ljudi izlaze iz kuća sa lopatama da raščiste snijeg do izlaza na ulicu.Ulicom vijuga prtina koju su napravili radnici koji su ranom zorom uz ogromne napore krenuli na posao. Čuje se orekestrirano struganje lopatama po smrznutoj zemlji i kaldrmi. Uredba grada je jasna da svako mora očistiti snijeg ispred svog dvorišta, radnje ustanove i tako dalje. Snijeg se baca na ulicu, a kamioni komunalnog grtalicama opet zatrpavaju ulaze u dvorišta. Lopata se do uveče, čitav grad odjekuje od struganja.

Jedini čist i zaleđen teren su čuvene gradske plaze, jer ih djeca čitavog grada čiste i glancaju. Dobro ste pročitali plaze, a ne plaže. To su posebna mjesta gdje se dijeca sankaju, klizaju pa čak i skijaju. To je obično neka strma ulica koju koriste generacije da upražnjavaju zimske sportove. Odrasli iz tih ulica pitaju se kud se navadiše djeca baš tu da se sankaju. Uveče naročito sipaju pepeo da unište plazu ili je čak prekopavaju. Međutim ujutro to mališani brzo saniraju i nastavljaju svoj zimski program.

Sredstva za sankanje su raznovrsna. Tu ima pravih sanki od kuvanog drveta gdje je mjesto za sjedenje presvučeno čvrstim gurtnama u raznim bojama. Te sanke su najčešće pravljene u Sloveniji i prodavane širom tadašnje Jugoslavije (Lesnina). Drugi tip su metalne i kupovne i rađene u privatnoj režiji. Treći tip su kuleta. Male drvene sankice potkovane malo obrađenom armaturom i na mjestu za sjedenje postavljene nekim komadom debljeg platna ili nekim komadom krzna. Kuleta su uvijek bila najbrža. Potom slićure (sada klizaljke) napravljene od komada drveta i potkovane lastrom. Lastra, aluminijska traka kojom su vezivali drvene sanduke sa robom. Za lastru su se vezivali konopci koji bi se uvrtali i pričvšćivali na čizme, a kroz konopce se stavljalo malo drvo. Tako upleteni konopci bi čvrsto držali slićure uz čizmu. Inače, čizme su bile marke „Borovo“ i bile su gumene tako da smo i mi u to doba nosili poznate marke obuće. Čak su se pojavljivale na plazi i skije. Napravljene od parmaka, malo obrađenih. Na njima je bilo prikucano aluminijsko mjesto za stopalo i oko čizme se vezivalo žicom, jer su zbog kretnji morale biti čvršće veze. Sankalo se plazalo, slićuralo, svađalo, mirilo, plakalo do kasne večeri.

Dobro poznati glas majki zvao je kući. Tada je nastajala galama i poznati ritual: Sav si se smrzao. Jesmo li te zvali davno da dođeš? Vidi sav si mokar! Sva djeca paze, samo se ti valjaš po snijegu! Kad se razboliš samo te ostavimo u bolnici, i tako dalje. Te drage i bezazlene primjedbe i danas mi odjekuju u sjećanjima. Zatim držanje ruku u mlakoj vodi da se otkrave i plakanje od užasnog bola zbog smrzavanja koje do tada nisam osjetio. Obavezno oblačenje vunenih čarapa i sjedenje kraj šporeta. Šolja toplog kompota, večera i pečene košpice. Na televiziji serija „Dugo toplo ljeto“, glavni likovi Klara i Ben Kvik. Otac sluša radio „U kanjonu Drine lavina zatrpala dio kompozicije. Zahvaljujući mještanima i vojsci, voz je oslobođen“. Polako tonem u san i zadnji zvuci sa radija mi prolaze kroz glavu: „Drug Tito je danasssssss“.

(Piše: Predrag Arsić)