Dragana Grujić – trčanje kao izazov i zadovoljstvo
Dragana Grujić do 16 sati svakog radnog dana je na svom radnom mjestu, poslovima komercijaliste u “Z” marketima. Uveče, bar tri puta sedmično rekreativno trči pored Drine, a vikendima često odlazi na sportske manifestacije sa grupom sugrađanki koje rado učestvuju na takvim događajima, piše Zvono.media.
Da ima i održi dobru fizičku kondiciju pomaže joj i to što svakodnevno na posao i sa posla, kao i na trening ide pješice do kuće na Šćemliji. Prija joj, kaže, da je u pokretu, kretanje je zdravo i koristi svaku priliku da pruži korak, da trči jer se tada osjeća slobodno,nesputano svakodnevnim obavezama.
U Zvornik je iz Tuzle Dragana izbjegla početkom prošlog rata kao četrnaestogodišnja djevojčica sa roditeljima i sestrom. Nije se u mladosti aktivno bavila sportom, a sasvim slučajno je počela da trči, 2016. godine nakon upoznavanja sa Slavicom Mandić iz atletskog kluba “Zvornik”.
– Krenula sam rekreativno, sa Slavicom i još nekim ženama da treniram, dopalo mi se i eto trčim već osam godina. Prva trka mi je bila polumaraton u Beogradu u aprilu 2017. Bojala sam se kako ću istrčati tih 21 kilometar i sto metara, strahovala da li ću imati snage da izdržim do kraja i uspjela sam. Kasnije je bilo lakše, učestvujem redovno na Beogradskom polumataronu, kao i na mnogim drugim trkama. Trčala sam u Ljubljani, Subotici, Tuzli, Sarajevu, Vukovom Tršiću. To je naročito zahtjevna trka, duga 21 kilometar, a sve tri godine je bila kiša. Staza klizava, blatnjava, paziš gdje stati, a ne pasti, ne okliznuti se, povrijediiti se, ali se to kasnije sve brzo zaboravi, ostane samo lijepa uspomena, priča Dragana.
Gledali smo je na nekim polumataronima i bili ponosni na nju jer je najčešće među prvima prolazila kroz cilj. Visoka, vitka, brza. Uz nju je često suprug Ranko Grujić, mnogima poznat ranije kao “Drinin” odbojkaš, pa sudija, a sada delegat u OS BiH. On je uglavnom vozi na trke ili na njih putuje sa Mandićima i koleginicama sa kojima rekreativno trči. I sinovi Ognjen i Nikola se bave sportom, treniraju košarku, ovaj drugi i džudo.
Na pitanje šta joj kažu komšije i kolege za trčanje kaže: ”Kako ko, neko odobrava, neko se nasmije, ali meni prija”. Nikada nije kasno da se neko počne baviti sportom jer je on zdrav. Osjećam se lijepo kad trčim, imam kondicije i za druge poslove. Ojačalo me kao ličnost, da mogu da istrčim polumataron, da postignem zadati cilj”.
Učešće na raznim trkama donosi i susrete sa novim ljudima, gradovima, upoznavanje, druženje, putovanja, lijepe uspomene. I razne majice koje skuplja kao podsjetnik na te manifestacije, kao i brojeve pod kojima je trčala i naravno medalje kojih je sve više.
I bez obzira što je zima pred vratima Dragana i drugarice sa trkačke staze ne prestaju sa treninzima. I po vrućini, kiši, snijegu one su pored Drine brze poput vjetra koji ih prati i sa kojim kao da se takmiče ko će duže izdržati i istrčati brojne “krugove”. Pa onda uzbrdo do kuće kao dodatni kondicioni trening.
(Izvor: zvono.media)