Dušan Bratić, advokat, o sudskim procesima i ratnim zločinima: Hrvatska tajna služba “izbušila” Haški sud

 

Hrvatska tajna služba godinama je uspijevala da utiče na haške presude, ali i da kasnije “premreži” Sud za ratne zločine u Srbiji i utiče na nepodizanje predmeta ili oslobađajuće presude u slučajevima kada su njihovi državljani bili pod istragom.

Kaže ovo u intervjuu za “Glas Srpske”, beogradski advokat Dušan Bratić, potkrepljujući svoje tvrdnje spisima iz baze dokaza Haškog tribunala, a u kojim se, kako je istakao, nalazi i dokument hrvatske Sigurnosno-informativne službe (SIS) iz 1998. godine, označen “vrlo tajno”, a koji predstavlja izvještaj te službe predsjedniku Franji Tuđmanu u kom se do tančina opisuje kako je ova služba namještala lažna svjedočenja u Hagu, ucjenjivala svjedoke tužilaštva, ali i vrbovala nove saradnike među osobljem ovog suda.

– U dokumentu se navodi i kako je ova služba pribavljala tajne podatke o postupcima koje je vodilo haško tužilaštvo, a kako bi se blagovremeno obezbijedila zaštita osumnjičenih od hapšenja i uklanjanje dokaza i svjedoka na terenu. Saradnik službe postao je i jedan bivši haški istražitelj koji je radio na zločinima Muslimana. Njegova sadržina najbolje odslikava koliko je hrvatska služba “izbušila” haško tužilaštvo i sud. Tako su, na primjer, učestvovali u pripremi svjedoka optužnice u slučaju protiv Mrkšića, Radića i Šljivančanina, te u postupku protiv Dokmanovića. U tom dokumentu se navodi i da je tajna služba otkrila postojanje sedam tajnih optužnica protiv Hrvata iz srednje Bosne i upozorila ih. Kada je tzv. Haški tribunal prestao s radom, aktivnosti hrvatske tajne službe više su usmjerene na Srbiju i BiH, odnosno otkrivanje istraga protiv njihovih državljana i sprečavanju uspješnog krivičnog gonjenja osumnjičenih za najteža krivična djela. Ovdje treba naglasiti da nijedna služba, pa ni hrvatska, nijednu radnju ne sprovodi bez znanja državnog vrha – kaže Bratić. 

GLAS: Ko su ti ljudi, te da li su i dalje “aktivni”?

BRATIĆ: To su ljudi koji su metodama i principima rada službi ugrađeni u obavještajni sistem Hrvatske svjesno. Pored saradnika postoji i jedan dio ljudi koji su nesvjesni izvori informacija, pa nekada i instrumenti u pojedinim operacijama tih službi. Do velikog prodora SIS-a u srpske državne organe došlo je nakon razbijanja Jugoslavije i dolaska Srba iz Hrvatske u Srbiju i zapošljavanja u državnim organima, ali i u godinama nakon toga. Ipak, najveći prodor nastupio je nakon 5. oktobra 2000. godine kada je strana agentura praktično došla na vlast i po dubini instalisala svoje kadrove. Meni je sticajem nekih okolnosti povezanih sa dva istražna postupka protiv naših oficira koje vodi hrvatsko tužilaštvo poznat poneki slučaj koji je zašao u ovu sferu, ali ne bih iznosio detalje. Ipak, mogu reći da je nedavno dokumentovan slučaj instrumentalizacije jednog sudije koji je bio u funkciji “igre” sa dokazima u postupku koji je izvodila hrvatska služba, a čega on nije bio svjestan. Takođe, koliko mi je poznato Branimir Glavaš je godinama držao na vezi još jednog sudiju Okružnog suda u Beogradu koji je kasnije spiralno karijerno napredovao.

GLAS: Da li je tačno da je Goran Petronijević bio prinuđen da napusti Okružni sud jer je osudio Tonija Blera i Veslija Klarka?

BRATIĆ: Na osnovu dokaznog materijala koji je u toku NATO agresije na SRJ prikupilo 27 Okružnih sudova, među kojima je dragocjena građa o bombardovanju civilnih ciljeva, petrohemijskih postrojenja i korišćenju ubojnih sredstava sa osiromašenim uranijumom, vijeće kojim je predsjedavao Petronijević osudilo je u odsustvu na po 20 godina Bila Klintona, Medlin Olbrajt, Tonija Blera, Žaka Širaka, Gerharda Šredera i još devet čelnika NATO i zapadnih zemalja, a zbog podsticanja na agresivni rat, povrede teritorijalnog integriteta, pokušaj ubistva najviših državnih funkcionera, ratni zločin protiv civilnog stanovništva i upotrebe nedozvoljenih sredstava borbe. Nakon političkih promjena 5. oktobra na vlast je dovedena strana agentura, a Petronijević je njihovim šefovima sudio. S vrha je stvorena atmosfera psihoze “idite” prema onima koji su osuđivali agresiju na Srbiju. U takvom ambijentu mnogi kojima su profesionalne okolnosti to omogućavale odlazili su.

GLAS: Da li je zbog svega toga oslobođen i Ilija Jurišić, a optužen u predmetu “Tuzlanska kolona”?

BRATIĆ: Sve okolnosti nagovještavaju da je Jurišić oslobođen jer je tadašnja politička i državna vlast u Srbiji to željela. Drugostepeno sudsko vijeće je faktički ocijenilo da je samo pisani sporazum o mirnom povlačenju jedinica JNA iz kasarne kroz zonu koju kontroliše druga strana relevantan sporazum čije kršenje je zahvaćeno krivičnim djelom, dok usmeni sporazum očito nije.  Svjedoci za sud nisu bili od koristi, a ni zakoni logike koji kazuju da niko ne kreće kroz zonu neprijatelja u marševskom mirnodopskom poretku ako nema dogovora o nenapadanju, očito ne pomažu. Nakon toga predsjednik sudskog vijeća kazuje: “Slobodni ste, sada možete da idete kući”,  ustaje i optuženom koji izlazi iz sudnice pruža ruku i rukuje se. To je, rekao bih, više nego znakovito. Kada se još i gdje nešto slično desilo da sudija nakon izricanja odluke čestita optuženom? U normalnim okolnostima za takav akt sudija bi bio razriješen i on je to dobro znao, ali se nije toga plašio. To valjda dovoljno govori da li je politika uzela učešće ili ne. To je bio jedan akt državne vlasti kojim se demonstrirala politička volja da se grade dobri odnosi sa BiH, ali preko mrtvih kostiju žrtava što je nedopustivo i predstavlja vrhunac nemorala i na simboličkoj ravni i u psihičkoj sferi rodbine žrtava, njihovo ponovno ubijanje. Sudska nepravda – to je smrtni grijeh prava. Čuvar i stražar zakona tada se izmeće u njegovog ubicu. Ali istine radi, da je tužilaštvo postupalo stručnije i temeljnije ne bi sud imao manevarskog prostora i teško bi uslijedio ovakav epilog.

GLAS: Koliko pojedine tajne službe, ali i sami političari utiču i na rad pravosuđa u BiH?

BRATIĆ: BiH nije slobodna, ni suverena država. Sam pravni poredak na kojem je sazdana zemlja to dokazuje. Sazdana je od tri tzv. entiteta sa svojim etničkim, socijalnim, kulturološkim i drugim osobenostima koji su u latentnom sukobu. U osnovi toga stanja jesu duboke podjele i sukobi u istoriji. Takve okolnosti se neminovno reflektuju i na rad pravosuđa u cjelini i samo to je dovoljno da stvori ambijent u kojem se nosioci pravosudnih funkcija ne mogu u svakoj situaciji oduprijeti pritiscima i iskušenjima. Tužioci i sudije su ipak ljudi, a ne bogovi.

GLAS: Kako gledate na to što je Tužilaštvo BiH tek krajem prošlog mjeseca podiglo tužbu za “Dobrovoljačku”?

BRATIĆ: Smatram da je u datim okolnostima i samo podizanje optužnice veliki uspjeh i satisfakcija za žrtve. Poznato je kakve su opstrukcije i u BiH, i u Srbiji, pratile prethodnu istragu. Ganić je uhapšen u Londonu, ali je u ekstradicionom postupku pušten, jer srpsko Tužilaštvo nije u ostavljenom roku dostavilo dokaz da je postojao sporazum JNA i druge strane o mirnom izvlačenju iz komande Druge armije. Vladimir Vukčević je pred Upravnim odborom Advokatske komore Srbije u postupku upisa u Imenik advokata na postavljeno pitanje o okolnostima puštanja Ganića u Londonu kazao: “E, za to ne pitajte mene, za to pitajte Borisa Tadića, njega je za Ganića zvao ministar inostranih poslova Turske”. Dakle, Tadića je zvao ministar, a ovaj je zvao njega, pa su tako radeći protiv interesa čovječanstva i kršeći zakone omogućili da Ganić tada izbjegne sudski postupak. Upravni odbor Advokatske komore Srbije je odbio prijem Vukčevića sa obrazloženjem da je nedostojan za obavljanje advokature. On danas govori da ga je odbio anti-haški lobi u advokaturi. Ja kažem da su ga odbili duhovi i sjeni nevinih palih žrtava u Dobrovoljačkoj ulici. Žrtve koje su bile istrajne u ovom pravnom vojevanju protiv nezakonite i sramne prethodne odluke o obustavi postupka i Tužilaštvo BiH su ovim poduhvatom pokazali da teškoće u životu i u pravu nisu razlog za kapitulaciju. Uvjeren sam da će pravda evicirati.

GLAS: Da li je iko ikada odgovarao za zločin na Petrovačkoj cesti, granatiranje i ubijanje nedužnih civila koji su bježali iz Hrvatske?

BRATIĆ: Raketiranje izbjegličke kolone na Petrovačkoj cesti je otjelotvorenje Tuđmanove zapovijesti na tzv. Brionskoj sjednici, da Srbe treba tako udariti da praktično nestanu. Ostavljeni su izlazi iz zaštićene zone UN. Jug na Kulen Vakufu i iz zaštićene zone UN i sjever na Dvoru na Uni. Na kraju je podignuta avijacija i dejstvovano raketama sa trenutnim upaljačem kako bi od rasprskavajućeg dejstva što više ljudi poginulo. Tim činom je poslata jasna poruka prognanima. To je završni čin vijekovnog projekta da se stvori etnički čista Hrvatska, čime je zaokružen poduhvat genocida nad srpskim narodom. U BiH se vodi istraga za ove zločine, ali Hrvatska uporno odbija pružanje pravne pomoći, čime postupa suprotno obavezama preuzetim ratifikacijom četiri Ženevske konvencije koje obavezuju sve zemlje potpisnice da se staraju da se pronalaze izvršioci zločina i da im se sudi bez obzira čiji su državljani i gdje je djelo izvršeno. To predstavlja moralni i civilizacijski pad Hrvatske.

GLAS: Prije par godina podnijeli ste krivičnu prijavu protiv nekadašnjeg hrvatskog ministra odbrane Damira Krstičevića. Da li je na tom predmetu išta rađeno od strane nadležnih?

BRATIĆ: Riječ je o jednom od najvećih i najtežih zločina. Prema meni dostupnim podacima, tužilaštvo postupa po prijavi. Nakon podnijete prijave Krstičević je javno izjavio da on nije bio u relevantno vrijeme na pravcu Bravnica – Jajce niti u zoni Mrkonjić Grada. Dva dana nakon toga u njegovom prisustvu u Splitu, predsjednik hrvatske Vlade Plenković je izjavio da 4. Gardijska brigada u to vrijeme nije bila na tom pravcu, već na drugim zadacima, ne kazujući kojim i gdje. Na kraju će ispasti da 4. Gardijska brigada zapravo nije ni postojala. A istina je da su pripadnici te jedinice izvršile zločine, kao i da je Krstičević najmanje po liniji izveštavanja zahvaćen komandnom odgovornošću. Na kraju, potpuno je nebitno iz koje jedinice su izvršioci. Bitno je da su ljudi na Bravnici ubijani, a u Mrkonjić Gradu i ubijani i klani u svojim dvorištima. Izvršioce hrvatska vlast krije. To prikrivanje, takođe, je zločin. 

GLAS: Tužbu ste svojevremeno podnijeli i protiv Milana Kučana.

BRATIĆ: Da. Rad na istraživanju okolnosti smrti 44 pripadnika JNA i zlostavljanja preživjelih u logorima po rudnicima i zatvorima širom Slovenije, pokazao je da je nalogodavac prolivanja krvi po svaku cijenu bio Janez Janša, a da je Milan Kučan o izvršenim zločinima izvještavan, ali ništa nije preduzeo da se izvršioci kazne čime je zašao u kriminalnu zonu “komandne odgovornosti”.  U Ljubljani su 27. juna 1991. bili prisutni pripadnici nemačkog BND-a koji su zahtijevali od onih u rukovodstvu Slovenije da po svaku cijenu izazovu što veće krvoproliće, jer je to njemačkoj vladi kao tutoru slovenačke i hrvatske secesije bilo potrebno u političko-propagandne svrhe. Tako su nastali brojni zločini. Temelji slovenačke države zaliveni su krvlju nevinih golobradih mladića. Prema tome, Kučan i Janša su lučonoše iskonstruisanog rata i teških razaranja i stradanja na ovim prostorima. Oni ulaze u red najvećih ratnih zločinaca koje niko još nije zvanično pozvao da polože račune. Zbog čovječnosti takvi postupci ne smiju ostati nekažnjeni i to je jasna moralna i pravna obaveza svih nas, da nam se istorija ne bi ponavljala.

GLAS: Direktor “Veritasa” upozorio je kako se u Hrvatskoj sprovodi završna faza “Oluje”, a kroz pravosudne institucije ove države.

BRATIĆ: Okončanjem Drugog svjetskog rata poražen je nacizam, ali nije ustaštvo, ono je nastavilo da živi. Nakon okončanja “Oluje” prestale su oružane borbe, ali su nastavljene aktivnosti na rastakanju životnog prostora na kojem živi srpski narod i njegove države, čega smo svi svjedoci u događajima koji su slijedili, a koji još nisu okončani.

U ratnom pravu imate jedan institut pod nazivom “gonjenje neprijatelja”. Kada vaše jedinice razbiju neprijateljske snage i ove se daju u povlačenje, počnu da bježe, imate pravo da pređete u njihovo gonjenje, da ih gonite u tom bijegu i uništavate sve dok ne polože oružje. Ovo masovno krivično-pravno gonjenje boraca druge strane u oružanom sukobu o kojem govori “Veritas” jeste, uglavnom, novi vid tog instituta “gonjenja neprijatelja” – nastavak rata drugim, neoružanim sredstvima. Mladim naraštajima se šalje poruka kako će se oni provesti jednog dana ako se usude da im se suprotstave. Pravosudne vlasti Hrvatske sprovode nacionalnu strategiju odbrane svoje države i taj postupak istrage protiv više od 20.000 srpskih boraca i pozivanje na ispitivanje čitavih sela, u toj je funkciji. Oni su falsifikovali istoriju iskonstruisanom i nemogućom tezom da su JNA i srpski narod bili agresori u sopstvenoj državi i to proglasili za naučno dokazanu istinu što je potvrdio i njihov Ustavni sud. Zatim su donijeli Zakon o ništavosti svih presuda donijetih u drugim državama protiv pripadnika njihovih oružanih snaga. Laž je njihova strategija.

Tuđman bio legitimna meta

GLAS: Pred sudom u Hrvatskoj zastupate bivšeg pilota JNA Ljubomira Bajića koji je optužen za raketiranje Banskih dvora u Zagrebu u jesen 1991. Da li je i kako okončan taj sudski postupak?

BRATIĆ: Nakon trogodišnje istrage u Zagrebu je 30. decembra 2020. godine podignuta optužnica protiv generala Bajića i još pet oficira i pilota JNA. Optuženi su dali pisani odgovor na optužnicu i od tada, pa do danas, sud u Zagrebu nije potvrdio tu optužnicu i prešao u sljedeću fazu – fazu suđenja. Nije to lako, jer sudije moraju da imaju makar nešto činjenične i pravne građe za to. A ovdje, kod Banskih dvora, upravo to ponestaje. Naročito na pravnom terenu. Banski dvori i Franjo Tuđman, u tom trenutku, bili su legitimni vojni objekt dejstva, kao i svako drugo komandno mjesto i komandant druge zaraćene strane.

(Izvor: Glas Srpske)