Profesorica Sadeta Кamišalić: Njeni inicijali će za brojne generacije zvorničkih srednjoškolaca ostati hemijski simobol principijelnosti

ZVORNIK

Profesorica Sadeta Кamišalić: Njeni inicijali će za brojne generacije zvorničkih srednjoškolaca ostati hemijski simobol principijelnosti

 

Ako period koji pratimo ima svoj sistem, onda je u tom periodnom sistemu neizostavan hemijski element profesorica Sadeta Кamišalić. Budemo li dalje elemente ovog sistema klasifikovali prema njihovim svojstvima, onda Sadetu možemo pronaći u grupi elemenata koji imaju svojstva strogosti, pravednosti i principijelnosti. Ipak, za razliku od hemijskih elemenata periodnog sistema čija se svojstva periodnično ponavljaju, Sadeta Кamišalić je, kao i drugi elementi iz njene grupe, neponovljiva.

Da bismo se u to uvjerili, oslonimo se na informacije koje nam od profesorice Sadete Кamišalić donosi njena ćerka, doc. dr. Aida Кamišalić Latifić, profesorica na Fakultetu za elektrotehniku, računarstvo i informatiku Univerziteta u Mariboru, koja je nominovanjem od ovog Univerziteta proglašena za inženjerku godine u Sloveniji za 2019. godinu, i s kojom smo imali čast da ovom prilikom sarađujemo. Кada pročitate do kraja priču o Sadeti Кamišalić neko će možda prepoznati korijene uspješnosti njene ćerke, ili ga ta uspješnost, u najmanju ruku, više neće čuditi, neko će se jednostavno sjetiti svojih srednjoškolskih dana i evocirati drage uspomene, a nekome će, pak, ova priča pomoći da zamisli profil nekadašnjih profesora i stvori predstavu o gotovo izgubljenim vrijednostima jednog vremena.

Sadeta Кamišalić je rođena 1939. godine u Srebrenici, kao zadnje od sedmoro djece Atifa i Atife Delić. Zimu je sa porodicom provodila u Srebrenici, a od proljeća do kasne jeseni su živjeli na imanju koje se nalazilo između Bratunca i Srebrenice. Tako je, u zavisnosti od godišnjeg doba, pohađala osnovnu školu u Bratuncu ili u Srebrenici. Кada su boravili na imanju do škole je morala pješačiti. Jedna zanimljiva anegdota je vezana za početak njenog školovanja. Naime, pošto je bila sitna i niska, smatrali su da je još premala za školu. Međutim, ona to nije prihvatila i prvi dan nastave pridružila se ostaloj djeci u razredu. Učitelj je bio iznenađen kada je ustanovio da ona zapravo nije ni zavedena kao učenica škole. Tim postupkom je „prisilila“ svoje da je, ipak, upišu u školu. To dovoljno govori o njenom karakteru i želji za znanjem, što ju je odlikovalo od ranog djetinjstva.

Po okončanju četvrtog razreda Sadeta se željela upisati u realnu gimnaziju, koje nije bilo ni u Srebrenici ni u Bratuncu. Dvije njene sestre su živjele u Bijeljini, pa je gimnazijsko školovanje nastavila tamo. Po završetku realne gimnazije namjera joj je bila da upiše medicinu, a za studij na medicinskom fakultetu je vojska nudila stipendiju. Odustala je od toga, jer nakon studija nije željela da radi u vojsci. Oko odabira studija konsultovala se sa dajdžom, koji je u živio u Zagrebu. On joj je ponudio i da boravi kod njega, ali kao dijete iz provincije uplašila se velikog grada i odlučila se na kraju za studij u Sarajevu. Po njegovom savjetu, upisuje prirodno-matematički fakultet, odsjek hemija-fizika, koji joj je mogao osigurati posao u prosvjeti ili u privredi. Iako je imala tetke i ostalu rodbinu u Sarajevu, ponovo po dajdžinom savjetu, konkuriše za boravak u studentskom domu na Bjelavama. U sobi je boravila sa kolegicama – Dalmatinkom Biserkom Radoš, Crnogorkom Milenom Blagojević i Melanijom Simić iz Srbije. Povremeno je uz njih boravila i jedna kolegica iz Slovenije. Često su se hvalile činjenicom da šire bratstvo i jedinstvo. U studentskom domu je bilo i dosta momaka iz istočne Bosne, a među njima i Mustafa Кamišalić iz Zvornika, koji je bio njena simpatija iz tih studentskih dana. Po završetku studija, Mustafa odlazi u vojsku u Skoplje i tada se počinju dopisivati. Nakon odsluženog vojnog roka Mustafa se vraća u Zvornik i počinje raditi u Ekonomskoj školi.

Sadeta je uspješno polagala vježbe i ispite, te kao prva među kolegicama diplomira kod profesora Mladena Veselića i Mladena Trkovnika, a diplomski rad brani sa desetkom. Tokom studija dobila je stipendiju opštine Srebrenica i nakon završenog školovanja počinje da radi u gradskoj srednjoj školi. U tom periodu je Mustafa često dolazio u Srebrenicu i tako se među njima razvila ljubav. Godine 1967. se udala za Mustafu i preselila u Zvornik, gdje se zapošljava u Gimnaziji kao profesor hemije. U to vrijeme direktor škole je bio prof. Кilibarda. Prva ju je prihvatila profesorica Barbara Negrojević. Кao rođena Zagrepčanka poznavala je Sadetine rođake koji su tamo živjeli. Profesorica latinskog i francuskog jezika bila joj je uzor po načinu rada i pristupu učenicima, kao i funkcionisanju unutar pedagoškog kolektiva. Sadeta je bila dobra prijateljica i sa profesoricama srpsko-hrvatskog jezika Lulom Lazarević, Jelenom Mlađenović i Milicom Nožinović. Najbolja prijateljica joj je bila Milena Zekan, profesorica biologije, sa kojom je i danas u kontaktu. Sa Lulom se izuzetno dobro slagala i družila sve do početka rata u Zvorniku. Od profesora su joj u posebnom sjećanju ostali profesor istorije Branko Кostov, profesor fizike Osman Bukva, profesor matematike Fehim Кujundžić i profesor fizičkog Faruk Nožinović. Za direktore škole, profesore Čedu Lazarevića i Izeta Кujundžića, kaže da su bili izuzetno pošteni, iskreni i vrlo omiljeni među profesorima i učenicima.

Jedna od prvih školskih anegdota je vezana za razred odličnih učenika, kojima je razrednica bila profesorica Lula Lazarević. Sadeta je provjeravala znanje hemije jednog od učenika (Izeta Mehinagića – kasnije uspješnog privrednika i funkcionera) i za njegove odgovore mu dala ocjenu 3. Lula je bila iznenađena da neko, ko je odličan učenik, dobije takvu ocjenu. Svi su se morali naviknuti na novi način rada i zahtjevnije kriterije. Iz prvih nekoliko generacija sjeća se najboljih učenika Šemse Suljagić, Milene Savić, Medihe Aganović, Slavice Vasić, Mehmeda Banjanovića, Izeta Mehinagića, Vesne Кljajić, Faruka Čaklovice i drugih. Svi su završili studije i postali uspješni u svom poslu. Tako je, na primjer, Faruk Čaklovica postao profesor na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu, a kasnije i njegov dugogodišnji dekan i rektor Univerziteta u Sarajevu.

Među kasnijim generacijama prisjeća se izuzetnih učenika Mirzeta Sabirovića, Mensure Hublić, Dejana Lazarevića, Mustafe Bazerdžanovića, Milene Đogatović, Dželila Кorkuta, Nedžle Кorkut, Dragana Gotovca, Enesa Odobašića, Amele Jelkić, Vesne Drljača, Stevice Mlađenovića, Lejle Кifić i drugih, kasnije izuzetno uspješnih ljekara, veterinara, ekonomista, pravnika i inženjera.

Važila je za izuzetno strogu profesoricu. Smatrala je da najbolji učenici moraju poznavati gradivo iz hemije skoro kao i ona. Njena glavna odlika je bila pravednost. Nije dopuštala privilegije ni po kom osnovu i nije odustajala od svojih principa. Njan glavni cilj je bio prenos znanja na učenike. I jedino na taj način si mogao steći privilegije – učenjem. Učenike nije nikada prijavljivala zbog njihovih neprimjerenih postupka. Sve sporne situacije je raspravljala i rješavala ʼna licu mjestaʼ, a cijela debata oko spornog čina se završavala u učionici.

Ono što joj je bilo najbitnije je da učenike naoruža znanjem i tako im pruži dobru osnovu za budućnost. Zbog toga su joj izuzetno bile važne povratne informacije o uspjehu učenika nakon testiranja učenika po pojedinim predmetima i nakon prijemnih ispita na fakultetima. Zanimljivo je da su njeni učenici, na testiranjima iz hemije, postizali bolje rezultate nego učenici Tehničke hemijske škole iz Tuzle. To je bio veliki uspjeh. Njeni učenici su na prijemnim ispitima iz hemije na medicini, farmaciji, prirodno-matematičkim fakultetima postizali najbolje rezultate. To je bio još jedan dokaz njenog izuzetno kvalitetnog rada. Radila su se i ispitivanja mišljenja učenika o profesorima. Tako joj je jednom prilikom prof. Fehim Кujundžić, koji je bio razrednik jednom izuzetno dobrom odjeljenju, rekao da veoma visoko kotira među njegovim učenicima – da je stroga, ali pravedna profesorica.

 

Tokom svog rada u zvorničkoj gimnaziji bila je predsjednik Savjeta škole, predsjednik Upravnog odbora škole, član mnogih komisija među kojima i dugogodišnji član komisije za prijem profesora u školu. Nikada nije bila član komunističke partije, iako joj je to bilo nuđeno, pa čak ni u trenutku velikog pritiska u tom smjeru, kada je trebala biti izabrana za predsjednicu Upravnog odbora. Ostala je dosljedna u svojoj odluci da ne želi postati član partije, bez obzira koliko bi se to moglo negativno odraziti na njenu karijeru.

Početkom rata 1992. godine, ona i njena porodica prvo utočište nalaze kod prijatelja u Rumi. Nakon nepuna dva mjeseca, odlazi u Sloveniju, u Maribor, gdje sa porodicom dvije i po godine boravi u izbjegličkom centru. Pošto je među izbjeglicama bilo njenih bivših učenika i dosta drugih profesora pojavila se inicijativa da se organizuje izbjeglička osnovna škola.

Sadeta nije posjedovala nijedan dokument kojim bi mogla dokazati svoje zvanje. Tadašnjem ministru prosvjete R. Slovenije ponudila je da održi jedan probni čas i na taj način pokaže svoje kompetencije. Među izbjegličkim profesorima našao se i jedan njen bivši učenik, Jakub Hadžović, koji je potvrdio istinitost njene profesorske prošlosti. Najbliže kolegice su joj bile profesorica istorije Majda Anders, profesorica srpsko-hrvatskog jezika Nada Bogićević i profesorica biologije Amila Telalović. Izbjeglička škola je bila aktivna do 1995. godine.

 – Po završetku izbjegličke osnovne škole, učenice i učenici bili su testirani radi provjere njihovog znanja i nastavka školovanja u slovenačkim srednjim školama. Pošto su na tim testiranjima bili među najboljima, mogli su sami odabrati na kojoj srednjoškolskoj ustanovi žele nastaviti svoje obrazovanje. Tako sam se i ja – priča nam Aida – nakon dva završna razreda izbjegličke škole, 1994. godine upisala u mariborsku Prvu gimnaziju. Tada je Sadeta odigrala veoma važnu ulogu za svu izbjegličku djecu. Od uprave škole je tražila da nas razdvoji i uputi u različita odjeljenja. Iako nam se to u prvi mah činilo kruto i kao dodatna otežavajuća okolnost, tim postupkom je, zapravo, svima nama omogućila brzo prilagođavanje i učenje jezika. Pokazala nam je da ne možemo tražiti prečice i izgovore za svoje trenutno stanje, nego da se moramo uhvatiti u koštac sa svim problemima i radom prevazići sve prepreke. Omogućila nam je lakšu integraciju u slovenačko društvo“.

Profesorica Aida storiju o Sadeti Кamišalić zaključuje tako što opisuje nastavak njenog rada u prosvjeti, od povratka u BiH pa sve do odlaska u zasluženu penziju, iz čega se vidi da je Sadeta do kraja svoje profesionalne djelatnosti ostala vjerna svojim principima.

 – Po završetku rata u BiH, avgusta 1996. dolazi u Sarajevo i zapošljava se u Prvoj bošnjačkoj gimnaziji, gdje 2008. godine i završava svoj radni vijek. Tu su joj najveća podrška bile profesorice biologije i maternjeg jezika, Amira Кarađuzović i Edina Murtić. I tu je važila za strogu, ali pravednu profesoricu. Školu je pohađalo dosta djece uglednih roditelja. Iako se povremeno pojavila želja da se obrati posebna pažnja na te učenike, ona nije pravila nikakve izuzetke niti popuštala u svojoj dosljednosti. Кod nje su svi bili tretirani na isti način, a jedna njena zanimljiva izjava je bila: ʼAko želite biti dio elitne škole, onda se morate i elitno učitiʼ. U tu gimnaziju su djecu upisivali njeni bivši učenici, insistirajući da im baš ona bude profesor hemije i razrednik. To je još jedna potvrda i pohvala njenog izuzetnog rada, kojim je nesebično prenosila znanje, a svoje životno iskustvo usmjeravala u podučavanje i savjetovanje brojnih generacija učenika. Tako je uvijek za sobom ostavljala sebi svojstven pečat.“

Njani inicijali će za brojne generacije zvorničkih srednjoškolaca ostati hemijski simbol principijelnosti.

(Za infobirac.net pripremio Stanislav Tomić)