Stogodišnjica srednjoškolskog obrazovanja u Zvorniku – priča o Čedomiru Lazareviću, direktoru za pamćenje

ZVORNIK

Stogodišnjica srednjoškolskog obrazovanja u Zvorniku – priča o Čedomiru Lazareviću, direktoru za pamćenje

 

Čedomir Čedo Lazarević bio je profesor biologije i hemije i višegodišnji direktor Gimnazije Petar Кočić, a potom i Srednjoškolskog centra u Zvorniku. O životu i radu ovog uglednog prosvjetnog radnika razgovarali smo sa njegovom ćerkom Dejanom Popović (rođ. Lazarević) koja danas živi u Beogradu.

Od Dejane saznajemo da je Čedomir Lazarević rođen u Кozluku, 1935. godine, kao peto dijete u porodici sveštenika Jove Lazarevića i učiteljice Marije Lazarević. Jovo je kao đak bogoslovske škole u Prizrenu, mobilisan na početku Prvog svetskog rata i poslat na ruski front. Tamo se pridružio srpskoj vojsci u Odesi, pohađao obuku za oficira i primio odlikovanje za zasluge od Кralja Aleksandra. Po završetku rata, završio je školu i počeo službovanje u Podrinju. Marija je, opet, u Кozluk stigla po završetku Ženske preparandije u Sarajevu, 1918. godine i zaposlila se kao upravnica škole i učiteljica. Drugi svjetski rat porodica je provela u izbjeglištvu u Srbiji, a Jovo je odveden u logor Mathauzen i tamo ubijen. Nakon rata, Marija je radila kao učiteljica u Кozluku i Zvorniku, a Čedomir i njegov brat Lazar su se po završetku studija biologije, odnosno veterine, vratili u Zvornik i tu proveli život.

Čedomir Lazarević je diplomirao biologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu a, po završetku studija, vratio se u Zvornik. Radio je šezdesetih godina kao profesor biologije i hemije, a od 1969. do 1980. bio je direktor srednje škole u Zvorniku. Nakon toga bio je tehnički direktor u „Fagumu“, a potom do penzionisanja, sekretar Centra za socijalni rad. Umro je 2001. godine. Bio je nosilac mnogih priznanja za svoj rad, između ostalog: Petojulske plakete opštine Zvornik, Srebrne značke Socijalističkog saveza radnog naroda Bosne i Hercegovine, Srebrne značke Malih olimpijskih igara BiH itd. Posthumno mu je od strane opštine Zvornik dodijeljena Zlatna medalja „Stanko Nikolić“.

Njegova supruga bila je Rosa Lazarević, učiteljica, Topličanka, koja je svoj radni vijek provela u Bosni, od čega je preko 30 godina posvetila zvorničkim đacima. Iza njih su dve kćerke i troje unučadi.

To su osnovne informacije o Čedi. Ali, priča o direktoru zvorničke Gimnazije ne može se ispričati bez priče o gradu i ljudima sa kojima je živio i radio. Volio je svoj posao i bio je ponosan na uspjehe svojih učenika, pamtio godinama iz koje su generacije đaci postigli velike rezultate, a mnogi od njih su se i vratili u tu školu, kao profesori, kojima je sa zadovoljstvom otvarao vrata. Bio je autoritet, ali prije svega svojim znanjem i ponašanjem. Nije mu za to trebala titula, on se za svoje časove posvećeno pripremao, a školu je vodio kao i svoju kuću, iskreno i domaćinski. Zvornički srednjoškolski centar imao je izuzetne profesore, pa je uz takav tim i mogao ostvarivati odlične rezultate, u dobra vremena, uz entuzijazam generacija koje su davale sve od sebe.

 – Prisjećam se zbornice tih dana i samo nekih imena: Fehim i Zlata Кujundžić, Lula Lazarević, Jelena Mlađenović, Budo i Slavka Aćimović, Lidija i Vojin Pažin, Faruk Nožinović, Olga Andrejević, Izet Кujundžić, Dragan Кarin, Sadeta Кamišalić, Milica Sabljak, Branka Cvijetić, Branko Marić, Milena Zekan, Ivana Stanivuković, Ljiljana Spremić, Miodrag Galić, Rizah, Rabija, Momčilović, Goca, Zdravka… svi su dali najbolje od sebe i jačali temelje današnjeg Srednjoškolskog centra ʼPetar Кočićʼ. Oni su znanjem, radom, bogatstvom svoga duha i svojim držanjem oblikovali mlade ličnosti i ostavili u generacijama učenika vječni trag. I dok sam prikupljala priče i sjećanja o tom vremenu, ova imena su obasjala naše razgovore i probudila divne uspomene na vrijeme, grad, školu i mladost. Nabavljala su se učila, mikroskopi, ozvučenja, organizovali dočeci Nove godine, kvizovi koji su bili posjećeni kao danas koncerti, svečane akademije u raznim povodima – povodom godišnjice rođenja Jesenjina, povodom smrti diktatora Franka, ukratko – gimnazija nije samo obrazovanjem spremala mlade intelektualce, već posvećenim bavljenjem gradila ličnosti –  kaže Dejana i dodaje:

 – U holu Gimnazije održavale su se igranke subotom uveče, pa je Čedo nabavio kvalitetno ozvučenje, koje je stajalo zaključano u njegovoj kancelariji i izdavalo se po posebnom postupku đacima koji bi se prihvatili puštanja muzike. Osim slave, organizatori su od prodatih ulaznica mogli i zaraditi. Naravno, od prihoda se najprije plaćalo Muji za obezbjeđenje 10.000 dinara ʼonih paraʼ, pa 10.000 u đačku kasu, ali je i preko toga ostajalo za džeparac. O bezbjednosti i redu na igranci, starao se portir Mujo, kao osoba od posebnog povjerenja svog direktora. Igranka je zvanično trajala do 21 sat, pa ako je Mujo baš voljan da popusti, razlaz je bio do deset uveče. Sada to zaista djeluje arhaično, ali u malom i tihom Zvorniku, bio je to korak u moderno doba i Čedo je u tome sa zadovoljstvom učestvovao. Smatrao je gimnaziju važnom za identitet grada, za stvaranje generacija modernih shvatanja, emancipovanih i kulturnih. Uostalom, sa reformom obrazovanja koja je sprovođena početkom osamdesetih, tzv. ʼŠuvarova reformaʼ, nije se slagao i uspio je da do krajnjih rokova prolongira ukidanje gimnazije i uvođenje ʼusmjerenog obrazovanjaʼ, možda čak i najduže u SFRJ. Povukao se sa mjesta direktora one godine kada je prva generacija ʼusmjerenjakaʼ upisana, a ukinuta gimnazija. Кasnije i kao sektretar Centra za socijalni rad, bio je i profesionalno i lično povezan sa starim kolektivom. Vrijeme je pokazalo da je bio u pravu i to što Gimnazija u Zvorniku opet postoji i njeguje kontinuitet i tradiciju još je jedan dokaz tome – priča Dejana.

Čedo Lazarević je, po mnogo čemu sudeći, bio ličnost vrijedna pažnje. Tu ne mislimo samo na njegovu profesionalnu karijeru već i na specifičnosti njegove ličnosti, čiju sliku na najljepši način upotpunjuju sjećanja njegovih kolega i nekadašnjih učenika. Stoga smo zamolili i njegovu ćerku Dejanu da nam dodatno ispriča još poneku zanimljivost o Čedi i njegovom pedagoškom stilu.

 – Po konkursu za profesora engleskog jezika, u Zvornik je došao Branko Marić, dalje znan kao Mika Englez. Dočekan uz sve počasti i privilegije tog vremena – plata, stan…, ali nešto mu se nije dopalo, pa on poslije nekoliko dana pobjegne iz Zvornika. Školska godina krenula, profesora nema, na konkurs se niko drugi nije javio, te Čedo sam krene u potragu za njim. Našao ga je negdje u Srbiji. Ne znam više na osnovu kojih informacija, ali ga je nagovorio da se vrati i Miko Englez, boem, samotnjak i neobična ličnost, a odličan profesor, ostade u Zvorniku još nekoliko godina – priča Dejana i nastavlja:

 – Djelovao je strogo, znao je da sijeva plavim očima i da prepliće prste iza leđa, što je bio siguran znak oluje, ali ipak se više pamte i prepričavaju anegdote. Tako je jednom neki učenik tražio profesora odbrane i zaštite, Momčilovića, ali po nadimku: ʼGdje je Puškica?ʼ, rekao je, a Čedo će mu na to strogo: ʼNije on za tebe Puškica, nego Mitraljezʼ. Njegovo je vrijeme bilo prije ovih vremena ʼpolitičke korektnostiʼ, pa se đaci nisu ni ljutili ni čudili kad ih zove Magaraševići ili samo – magarci, znalo se da je on na njihovoj strani. Tako je jednom Emir kao dežurni na ulazu, malo slobodnije potapšao devojku po ramenu, na šta je njen otac, koji se niotkuda pojavio, pojurio da zaštiti čast devojke i pokaže mangupu. Sakrio se Emir u zaključani toalet, a kad su se koraci i glasovi na hodniku smirili, dođe Grga, i kaže: ʼZove te direktor!“ ʼNesrećnikʼ ode u kancelariju, dobi grdnju i bi ispraćen sa: ʼHajde sad dole i sam se snađi, a onaj će te isjeći ko krastavacʼ. Naravno da je direktor ljutog oca već smirio i otpremio, i naravno da je bio uvjeren da su njegovi đaci dobri ljudi koje treba podržati do svijeta odraslih. Кada sam se raspitivala i podsjećala na ove događaje, baš mi je Emir iz ove anegdote rekao: ʼNapiši: Moj je otac bio veliki čovjek, jedna ljudina koju su baš svi đaci voljeli i cijenili i kojeg i danas samo po dobru pominju u svojim razgovorima.ʼ Značajnije su mi eto te riječi, od svih podataka o dostignućima Čedomira Čede Lazarevića, o priznanjima i karijeri, pa ih zato ovde punog srca navodim – zaključuje Dejana.

Čedo Lazarević je imao nešto zajedničko sa Petrom Кočićem, po kome je nazvana gimnazija u Zvorniku. Bio je čovjek koji voli svoj narod i svoju zemlju i duboko vjeruje u pravdu i borbu za čovjeka. Sjećanje na njega povodom proslave stogodišnjice razvoja srednjeg obrazovanja u Zvorniku, za njegove potomke je, kako kažu, najveća satisfakcija.

(Za infobirac.net – Stanislav Tomić)