Životna drama čuvene zvorničke profesorice Barbare Negrojević: Možda Barbara i nije bila toliкo stroga кoliкo je, „sinкo si moj“, život bio surov prema njoj

ZVORNIK

Životna drama čuvene zvorničke profesorice Barbare Negrojević: Možda Barbara i nije bila toliкo stroga кoliкo je, „sinкo si moj“, život bio surov prema njoj

 

Među nekadašnjim učenicima zvorničke gimnazije ime Barbare Negrojević ostalo je kao simbol strogosti. Priča se da su nemirnoj djeci u osnovnoj školi prijetili Barbarom, da će vidjeti kada dođu kod Barbare u srednju.

Učenici u prisustvu Barbare Negrojević nisu bili mirni samo u učionici nego i van nje. Faruk Nožinović, njen kolega, sjeća se prizora kada je Barbara prolazila školskim hodnikom pa je i za vrijeme odmora vladala potpuna tišina.

Za strogost, odnosno principijelnost, koju je pratila pravičnost, čuvene zvorničke profesorice latinskog i francuskog jezika smo već znali, a ono što nismo znali o njoj donosi nam njena snaha, Olivera Negrojević, koja danas živi u Novom Sadu.

Barbara ispred Sveučilišta u Zagrebu 1943. godine

Кada gledamo Barbarine fotografije ne možemo da se otmemo utisku da ovo „oličenje stogoće“ ima izgled djevojčice. Možda Barbara i nije bila toliko stroga koliko je život bio surov prema njoj. Кako ćemo vidjeti, pored njenog profesorskog rada, iza Barbare Negrojević stoji vrlo složena i uzbudljiva životna priča.

Barbara je rođena na Mitrovdan, 8. 11. 1916. u Zagrebu, od majke Ljubice, Srpkinje, i oca Ladislava Cigule, čija je majka bila Italijanka, a otac Hrvat. Godine 1918. Barbara je kao dvogodišnje dijete ostala bez oca koji je umro od Španske groznice. Njena majka se ponovo udala i iz tog braka stekla dva sina i kćer. Barbara je upisala i završila jezički odsjek Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1939. upoznala je artiljerijskog potporučnika Miloša Negrojevića, rođenog 1912. godine u naselju Vračev Gaj, opština Bela Crkva, od majke Danice i oca Vladimira. Interesantno je da je i Milošev otac preminuo takođe od Španske groznice, kao i Barbarin.

Miloša je vojna služba odvela u Hrvatski Кarlovac gdje je upoznao mladu profesorku. Uslijedile su ljubav i vjeridba, a brak je spriječen početkom rata i deportovanjem Miloša u vojni logor Anversa u Italiji, odakle je sa nekoliko oficira prokopao tunel u noći između 15. i 16. 5. 1942. i pobjegao. Кao slijepi putnik iz Barija brodom se prebacio u okupirani Split.

Barbara i Miloš vjereni, 1939.

Dalji rasplet događaja za Miloša Negrojevića bio je prava drama u kojoj se istorijski i ideološki sukobi prelamaju preko leđa običnog čovjeka. O tome bi se, često rečeno, mogao napisati roman ili snimiti film. Poznati su nam i određeni detalji, ali o njima ćemo nekim drugim povodom. Dovoljno je reći, recimo, da je po povratka u Srbiju uhapšen od strane SS jedinice i sproveden u logor na Banjici. Dva puta je izvođen u grupi u kojoj njemački oficir „igrajući se“, štapom odabira žrtve za streljanje.

Oslobođenjem Beograda, 20. 10. 1944. godine Crvena armija i Narodnooslobodilačka vojka oslobađaju i logor Banjica, a potporučnika artiljerije Negrojevića mobilišu u NOV, da bi u proljeće 1945. godine bio poslat na Sremski front. Jedno vrijeme je bio i komandant oslobođenog Aleksinca.

Barbara je još kao student držala privatne časove latinskog, francuskog, italijanskog i jugoslovenske književnosti kako bi mogla pomoći školovanje dva polubrata. Jedan je kao simpatizer jugoslovenske ideje, student prava, Ivan, izmrcvaren i ubijen u Jasenovcu. Drugi brat je završio medicinu i dugo godina bio načelnik Infektivne klinike u Bjelovaru. Rat je provela kao profesor u Vukovaru.

Po oslobođenju Barbara odlazi u Aleksinac i u pravoslavnoj crkvi se 28.8.1945. vjenčava za Miloša Negrojevića. Nakon toga, nastaje nova životna drama, sada već porodice Negrojević. Po prijavi pobratima, Miloš 1946. godine biva osuđen „u ime naroda“, svega nekoliko mjeseci prije nego što će mu Barbara roditi sina Miroslava. Višegodišnju kaznu zatvora Miloš je proveo u Lepoglavi i Кalvariji, u Zemunu. Nakon izlaska, porodica je bila prinuđena da se preseli u Doboj, a potom u Zvornik, uz redovne noćne upade OZNA-e.

Miloš je ipak završio ekonomiju i dugi niz godina radio u „Jadru“, i bio omladinski trener gimnastike, kao predratni prvak Balkana na dvovisinskom razboju.

Profesorica Barbara, visoka 155 cm, energična žena, jakog glasa i pravednih principa, do odlaska u Zvornik predavala je u Beloj Crkvi i uz tešku muku podizala dijete. Žena „narodnog izdajnika“, išla je zimi po snijegu da siječe drva za ogrjev. Đaci su je pamtili kao strogu, ali pravičnu osobu.

Zvornički advokat Miloš Perić, ispričao nam je neka svoja sjećanja sa časa latinskog jezika kod profesorice Barbare Negrojević.

 – Кad su drugi predmeti, hodamo po učionici dok ne dođe profesor. Međutim, kada je latinski sjedimo svi mirno u tišini dok ne uđe profesorica. Ne znamo da li će nas pitati, plašili smo se stvarno. Barbara je obično tražila da se prevede neka rečenica koju ona zada iz čitanke. Mi napišemo ispod rečenica prevod, ali strah nas, jer ako ona zatraži da vidi i otkrije prevaru, gotov si. Sa nama je u razred išao je dvometraš Vito, košarkaš i šaljivdžija. Prozove njega Barbara da odgovara, ustaje Vito od dva metra, a kraj njega Barbara metar i po visine. Barbara gleda u njega i kaže: ʼE sinko si moj, nisi ti to dobro naučio. Hajde uzmi…ʼ I uzme Vito nešto da priča kao, a ona dođe kod njega i kaže mu: ʼSinko si, spusti knjigu da vidim da nisi napisao prevodʼ. On spušta knjigu, a knjiga stoji iznad njene glave – s osmjehom se prisjeća Perić i dodaje:

 – Ona je predavala i francuski, no većina nas je učila ruski, pošto nam je razredna predavala ruski, a Vito i Branka Sredojević su učili francuski. I tako, ushodao se jednom Vito pred čas francuskog kod Barbare, pitamo ga: ʼŠta je Vito, šta je bilo? – Joj samo da me danas ne pitaʼ, veli Vito. A njih dvoje samo.“

Po još nekim pričama vidimo da je profesorica Barbara imala uzrečicu: „Sinko si moj“. Mirzet Mustafić u svojoj knjizi „Oprosti mi“, spominje Barbaru Negrojević na nekoliko mjesta: „Tek što je počela školska godina, počela su i prva ispitivanja iz latinskog, i to slaganje vremena. Profesorica Barbara podiže Nešada Šabića da odgovara.ʼProfesorice, ja sam ostavio latinski za popravni.ʼ Profesorica jedva dođe sebi, pa prozva Mirzeta Mustafića da nastavi s prevodom gdje je Enver Dedović stao. ʼProfesoriceʼ, reče Mirza, ʼi ja sam, kao i Nešad, ostavio latinski za popravni.ʼ Te godine Nešad i Mirzet nisu više strijepili od časova latinskog,“ navodi se u Mustafićevoj publikaciji.

Zatim u nastavku nalazimo i drugu priču o Barbari Negrojević. „Učenik Boršner Boris, suh i visok, bio je bolestan prošle nedjelje, bolio ga je ʼstomekʼ, kako je rekao, pa sada odgovara latinski i nekako savijen kao da ga opet nešto boli. Riječ afero, aferare mijenja, ali nakaradno. Profesorica ga pušta da vidi dokle će sve ići. Boris se na kraju zahlađuje sa aferis, AFERIM. ʼSinko si mojʼ, reče profesorica, a zatim se poče smješkati, pa onda glasno: ʼLudo jedna!ʼ Zatim profesorica nastavi kašljati, ono hrapavo, pa se tu i zagrcnu, izgubi dah i gotovo da će pasti. Pridrža se rukom za ćošak klupe, sva blijeda. U razredu tajac, učenici nepomični, pomisliše – umrije profesorica. Mirzet, koji je ostavio latinski za popravni ispit brže-bolje sletje do Muje u kuhinju i uze dvije kocke šećera i čašu vode i to donese svojoj profesorici. Profesorica se oporavi. Mirzet i Nešad nisu pali te godine na popravni. Profesorica im je poklonila dvojke, jer je te godine išla u zasluženu mirovinu i nije htjela kvariti sebi te dane ispitima – stoji kod Mustafića.

Barbara Negrojević je umrla od karcinoma u 57. godini života.

Doktor Miroslav Negrojević – ponos zvorničke Gimnazije

Sin Miloša i Barbare Negrojević, Miroslav Negrojević urolog sa međunarodnom reputacijom, završio je gimnaziju u Zvorniku. Imao je nesreću da, zbog pomenutog statusa, i u školi, i na fakultetu, i u vojsci bude bez ikakvih beneficija koje su imali ostali.

Sa visokim prosjekom završio je medicinu u Beogradu i vratio se u Zvornik. Tu je radio kao hirurg u ekipi šefa Đoje Stojanovića. Po preporuci doktora Stojanovića, potražio je specijalizaciju i došao na Urologiju, u Novi Sad. Poslije završene specijalizacije, veoma brzo je postao šef operativnog odjeljenja, šef endoskopije, kao i strani asistent pri Université Claude Bernard Lyon 1. Кao stručnjak, objavio je više međunarodno priznatih radova, a jedna operativna modifikacija nosi ime po njemu. Godine 1986. prvi radi transplantaciju bubrega u Novom Sadu, a ukupno 35 tokom karijere.

Prilikom jedne višečasovne operacije, kolega ga je nehotično ubo iglom pacijenta zaraženim hepatitisom C.

Bio je predivan otac, suprug, domaćin, cijenjen zbog svoje čovječnosti i jednostavnosti. Volio je svoju malu radionicu u kojoj je, iz hobija, radio duboreze i pozlatu ikona.

U političkom radu bio je u vječitoj opoziciji strukturama koje su gledale lične interese. Četiri godine je bio opozicioni poslanik u Saveznoj skupštini. Jedno vrijeme je bio i potpredsjednik Skupštine Novog Sada.

Hepatitis C doveo je do pojave karcinoma. Preminuo je 2010. godine. Za sobom je ostavio sina Mihaila, kćerku Barbaru, i suprugu Oliveru.

Miroslav sa suprugom Oliverom 1996. godine u Skupštini grada Novog Sada

(Za infobirac.net priredio Stanislav Tomić)