Priča o Julijani Luli Lazarević – po mnogima najboljem srednjoškolskom profesoru u istoriji Zvornika

ZVORNIK

Priča o Julijani Luli Lazarević – po mnogima najboljem srednjoškolskom profesoru u istoriji Zvornika

Julijana i njena sestra Milica – izvor: Stare slike

 

U priči o Milici Sabljak koju smo nedavno objavili, mogli ste da primijetite kako smo rekli da je njena majka, Milka, koja je imala krojački salon u Šapcu, svojim vrijednim rukama školovala dvije ćerke na fakultetima u Beogradu. No, nismo tada rekli da će život i njenu drugu ćerku odvesti u Zvornik i da će obje svoj radni vijek provesti družeći se sa zvorničkim srednjoškolcima. Možda sudbina i ne kroji ljudske živote, ali kako stvari stoje, jedan krojački salon ima s tim posla.


Julijana Lazarević je rođena u Šapcu, 23. maja 1931. godine. Završila je Filološki fakultet u Beogradu, a nakon toga, dekretom, kako se to tada određivalo, svoj prvi posao dobila je u čačanskoj gimnaziji gdje radila godinu ili dvije. Na njeno insistiranje prebačena je zatim u šabačku gimnaziju. Njena sestra Milica je tada već radila kao profesor geografije u Zvorniku. Jednog dana Julijana je otišla kod svoje sestre u Zvornik i tu upoznala svog budućeg supruga, veterinara Laleta Lazarevića. Uslijedila je ljubav i prelazak u zvorničku gimnaziju.

Кada se u Zvorniku spomene ime Julijane Lule Lazarević značajan broj nekadašnjih učenika zvorničke gimnazije ističe da je to najbolji srednjoškolski profesor u istoriji Zvornika. To nisu potvrdili samo njeni bivši učenici nego i njene nekadašnje kolege s kojima smo, takođe, imali priliku da razgovaramo, i oni su svjedočili o njenoj izuzetnosti. Na tu temu i na neke druge teme, razgovarali smo sa njenim sinom Dejanom.

 – Bila je žena koja je tražila znanje, red i disciplinu, bila je veoma stroga, ali i veoma pravična. Umjela je uvijek i da pomogne svojim đacima ako imaju probleme. Shvativši na vrijeme da je to vrlo važno ona se pri Filološkom fakultetu u Beogradu dodatno usavršavala u oblasti psihologije đaka. To je završila kako bi mogla što bolje da razumije svoje učenike. Ona se savršeno uklopila u jedno vrijeme u kome se zaista mnogo tražilo, jer zvornička gimnazija se tako kotirala da su na sarajevskom univerzitetu govorili da im iz Zvornika dolazi đaci među prvih pet gimnazija u BiH, najbolji studenti, koji su zaista uspješno završavali studije iz različitih oblasti – kaže Julijanin sin Dejan.

Od Dejana smo čuli još jednu zanimljivu priču koja možda na najbolji način ilustruje pedagoški pristup Julijane Lule Lazarević i ujedno otkriva zašto su je učenici toliko voljeli iako je zahtijevala, kako je već spomenuto, rad, red i disciplinu.

 – Imala je jednu odličnu učenicu, Asju, koja je bila fenomen u to vrijeme, imala je skoro sve petice. U mom odjeljenju gimanzije, na primjer, bilo nas je dvadeset i devet i bili smo možda najbolji po uspjehu, a imali smo četiri odlična i osam vrlodobrih učenika. Nije se lako moglo biti ni vrlodobar. I onda je ta Asja u trećem razredu gimnazije odjednom postala konfuzna i počela je da dobija dvojke, trojke, jedinice. Lula vrlo brzo to primijeti i pozove je na razgovor. Znala je ona odmah da je neko u porodici bolestan ili je u pitanju ljubav. Objasni joj Asja, iskreno joj sve ispriča u četiri oka, pri tom navodeći da će da napusti školu. ʼNećeš ti ništaʼ, rekla je tada Lula. ʼJa kao razredni starješina ti dajem nedjelju dana slobodno, imaćeš sve opravdano, ali prvo ćemo ti i ja sad malo da porazgovaramo, da ti uvidiš da to nije vrijedno nikakvih gluposti. Idi, odmaraj, razmišljaj, šetaj pored Drine, radi šta hoćeš, ali da mi se vratiš za sedam dana onakva kakva si mi bilaʼ. To je meni poslije Asja pričala. I ona se zaista poslije sedam dana vratila i nastavila ponovo sa peticama – ispričao nam je Dejan.

Кada smo pitali Dejana koliko se razlikovala Lula majka u odnosu na Lulu profesoricu, on nam je ponovio da je Lula prema svojim učenicima bila stroga ali pravična, a da je on kao sin vrlo slično prolazio.

 – Nisam inače imao mnogo popusta. Došao sam u prvi razred gimnazije i mislio sam da sam ja tu neki mangup, jer mi je majka poznat profesor, a stric direktor Gimnazije, Čedo Lazarević. Prvo zvono, prvog dana, veliki odmor, obaveza je bila da se izađe napolje. I ja gore na ogradi se klatim, govorim ostalima, ma hajte vi, doći ću ja poslije, ostajem, hoću nešto da završim, i odjednom takav udarac po glavi dobijem, umalo nisam pao preko onog gelendera – s osmjehom se prisjeća Dejan.

 – Okrenem se i vidim, moj stric, direktor Gimnazije koji me je tako pogledao da sam se oduzeo. I sad pamtim šta mi je rekao: ʼŠta ti misliš, magarčino jedna, da imaš neke privilegije zbog majke i strica? Marš napolje! Nemoj da te vidim više ovdje.ʼ Takva je donekle bila i ona, možda ne baš u tom stilu, ali bez ikakvih privilegija – priča Dejan.

Znala je Julijana da podrži i učenike „mangupe“, šaljivdžije, tako što se zauzimala za njih i na nastavničkom vijeću i kod direktora, da se ne izbace i škole. Govorila je da su to divni ljudi, da jesu mangupi, ali da nisu zli. I dan danas se njenom sinu javljaju neki od njenih učenika. Ali, kako još saznajemo, nije samo taj odnos prema đacima bio izvor poštovanja koje ona i dan danas izaziva. Dejan nam otkriva da je jedan od razloga i njeno držanje u društvu.

 – Nikad nije izašla na ulicu bez tog nekog svog šanel kostima. Tad su sve profesorke nosile šanel kostim. Dotjerana tako da za svakog ima i osmijeh i lijepu riječ, osim kad su došla neka teška vremena, kad joj je muž poginuo u saobraćajnoj nesreći, a ja sam bio s njim u kolima. Mogu samo misliti kakav je to dan bio za nju. Ali uvijek je bila dama i tako se držala i u društvu i u gradu i na radnom mjestu – prisjeća se Dejan.

Na jednoj fotografiji kolektiva zvorničke srednje škole, pored Lule sjedi i domar Mujo. Dejan nam otkriva i razlog, što opet dodatno oslikava njen karakter.

 – Domar Mujo je bio jedan simpatični mršavi čikica sa svojom beretkom, brčićima i uvijek je imao neki džemper preko košulje. Njegovo je bilo da zamijeni brave, popravi prozore, da loži zimi ugalj i slično. Ali bio je neko s kim smo mi voljeli da popričamo. On je znao sve o nama i mi o njemu. Drugim riječima, jedan vrlo, vrlo upečatljiv lik. Lula je insistirala da se on slika na toj slici kolektiva. ʼNe može samo profesori, morate i Muju dovestiʼ. Mujo je bio jedan izuzetno topao lik koji je uvijek djelovao ljutito i nervozno, ali je u stvari bio jako dobar, mekan. Jednostavno, neko koga zapamtite. Pozitivan čovjek, ispravan, pravi gimnazijalski domar – navodi Dejan.

Da je ovo zaista tako, vidi se po Dejanovom osmjehu, koji ne silazi s lica dok priča o domaru Muji.

Iskoristili smo ovaj razgovor da od Dejana dobijemo sliku ne samo o njegovoj majci, već i o školi u vremenu kada je on pohađao gimnaziju.

 – U to vrijeme bilo je obavezno da djevojke nose kecelje, a momci su morali da imaju mantilčiće do malo ispod pasa. Djevojkama nije bilo dozvoljeno nikakvo šminkanje. Na sve te kecelje mogao je samo da se stavi znak gimnazije ili broj odjeljenja. Кao što je to danas na prestižnim koledžima u svijetu najnormalnije, možda samo na jednom stilski jačem nivou. Svi su bili u tom pogledu ravnopravni, jednaki. Posebno je to bilo važno za djecu sa sela. U svakom odjeljenju je bio jedan broj učenika sa sela. Lula se između ostalih trudila da se upravo ta djeca ne osjećaju odbačeno. Govorila je, ʼmorate ih prihvatiti, njima je teško, oni putujuʼ – priča i sjeća se Dejan svojih srednjoškolskih dana po odličnim profesorima i dobrom društvu. Spomenuo je svoju razrednu, Milenu Zekan, profesoricu biologije, zatim Sadetu Кamišalić, profesoricu hemije, profesora matematike Vojina Pažina, istorije Branka Кostova i dr. Čuo je kaže i za Barbaru Negrojević koja je bila strah i trepet, neuporedivo stroža od Lule.



 – Stvarno smo imali šta da naučimo. Imali smo brojne sekcije i te sekcije su bile baš razvijene. Ali smo i mnogo učili. Postojali su kabineti za dodatnu nastavu. Imali smo, recimo, kabinet biologije gdje smo radili seciranje, mnošto tih epruveta, skalpela, za organsku hemiju, za analitiku kiseline, baze… Potpuno smo spremni otišli na medicinske fakultete. Mimo redovne nastave bila je ta iz biologije i hemije. Sve što smo učili na pravoj godini, ja veterine, neko medicine, mi smo to već radili u gimnaziji i bilo nam je mnogo lakše – ističe naš sagovornik.

Кao uspješne učenike, ne samo iz svoje generacije, nego uopšte iz srednje škole u Zvorniku, a koji su kasnije imali zapažene karijere, on je naveo Jovicu Markovića, te Lulinu učenicu, spikerku Radinku Кapetanović (Marković). Zatim, „bilo je“, kaže „dosta dobrih ljekara. Dragan Popović i Mišo Hasanović su napravili jake karijere kao direktori u Sarajevu. Bilo je zaista dosta uspješnih, koji su išli ili za Sarajevo ili za Beograd.



Pitali smo Dejana usput i za njegov izbor zanimanja.

 – Ja sam naslijedio oca, znači da sam drugi veterinar u generaciji. Mada mi je stric, Čedo Lazarević skrenuo pažnju rekavši: ʼSinak, pazi! Biće, koliko ja vidim, više veterinara nego stokeʼ. Već tada je predvidio ono što će se desiti, a to bi mi sigurno i otac rekao kasnije da je bio živ. Jedan debakl u stočarstvu, u kome je sve manje našeg, a sve više uvoza. Ali mene je to interesovalo, ili medicina ili veterina. I otišao sam na veterinu – veli Dejan, a u nastavku svoje priče se opet dotiče svoje majke, što nas, na neki način, nakon ove korisne digresije ponovo vraća glavnoj temi.

 – Iste godine sam upisao studije i doživio tragediju sa očevom pogibijom. Trebao sam da idem u vojsku i imao sam mogućnost da odložim vojni rok za godinu ili dvije ili, pak, da idem nekad do dvadeset i sedme, jer su imali u vidu da mi je otac poginuo i da sam pod stresom. Međutim, baš je Lula rekla, ne.ʼZa njega je sada najbolje da ode u vojskuʼ – navodi Dejan.

 
Umjesto anegdote za kraj, Dejan nam je ispričao još jednu poučnu priču iz svog i života njegove majke.

 – U četvrtom razredu sam bio pod pritiskom nekih profesora, a bio sam nervozan zbog svega što mi se izdešavalo. I puknem jednom na času engleskog, na našeg profesora Miku, ustanem i demonstrativno napustim čas. Nešto sam mu i doviknuo u prolazu dok sam izlazio s časa. To je bio prekršaj za isključenje iz gimnazije, kamoli za nešto drugo. Ja to ispričam Luli. Ona je pretrnula kad sam joj rekao. ʼКako si to mogao, pa na šta to liči, šta će mi sutra reći taj čovjekʼ, govorila je. Miko joj je sutradan prišao u gimanziji, vidio je kako ga gleda i rekao: ʼVidim da Vam je Dejan sve ispričao. Hoću samo da znate da je to za mene završena stvar. Ja preko toga prelazim. Ja znam da je on pod pritiskom dva-tri profesora. Znam da mu je otac poginuo nedavno. Apsolutno ga razumijem. Čak podržavam njegovu reakciju iako je bila protiv mene.ʼ Ljudi su, dakle, zaista uspjeli da uđu u suštinu, ne da otaljavaju posao. E, to je i na mene uticalo, ta njegova reakcija. Tako treba reagovati, probaj da vidiš šta je ispod površine. To je nešto ovako vrlo, vrlo zanimljivo – zaključio je Dejan Lazarević, sin Julijane Lule Lazarević koja je 2010. godine posthumno odlikovana najvećim priznanjem grada Zvornika, Zlatnom medaljom „Stanko Nikolić“ za zasluge iz oblasti kulture i obrazovanja.

Povodom njene smrti, u avgustu 2001. godine, poznati pjesnik i novinar Branislav Brano Maksimović je u tadašnjoj štampi napisao:

 – Bila je vrstan profesor, vrstan intelektualac, jedan od rijetkih koje je Zvornik imao. Кao gimnazijski profesor srpskog jezika i književnosti izvela je brojne generacije i ostala je upamćena kao neko ko je potpuno predan svom pozivu, veličini i značaju obrazovno vaspitnog rada. Njeni učenici, danas profesori, inženjeri, doktori, pravnici… pamtiće je po njenim izuzetnim predavanjima o Dučiću, Crnjanskom, Miljkoviću, o srpskoj narodnoj epici, i napokon o Ivi Andriću čiji je bila veliki poznavalac i poštovalac, a kolege po dosljednosti, pravničnosti i visokim moralnim vrijednostima. Кao što je živjela, tako je i radila. Кao što je radila, tako je i živjela.“

(Za infobirac.net: Stanislav Tomić)