Milica i Drago Sabljaк – bračni par кoji je obilježio zvorničкo šкolstvo

ZVORNIK

Milica i Drago Sabljaк – bračni par кoji je obilježio zvorničкo šкolstvo

 

Povodom jubileja koji ove godine obilježava zvornički srednjoškolski centar donosimo vam priču o bračnom paru, Milici i Dragu Sabljaku, koju nam je ispričala njihova ćerka Svetlana Кljajić, koja danas živi u Londonu, u kanadskoj pokrajini Ontario.

Ovom prilikom joj se zahvaljujemo što nam je svojim sjećanjima približila živote ljudi koji su dali značajan doprinos u razvoju obrazovanja, a samim tim i Zvornika u cjelini.


Milica Sabljak

Milica Sabljak je rođena 11. februara 1928. godine u Šapcu, od majke Milke i oca Periše, koji je umro kada je Milica bila mala, tako da ga nije ni zapamtila. Miličina majka, Milka, bila je poznata modistkinja, imala je svoj krojački salon u Šapcu i svojim radom, kako je govorila, i iglom odškolovala je dvije ćerke na fakultetima u Beogradu.

Milica je osnovnu i srednju školu završila u Šapcu. Nakon srednje škole ona odlazi na studije geografije na Priorodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. U to vrijeme, po završetku fakulteta profesori su još uvijek imali mogućnost da biraju gdje će se zaposliti. Milica je imala ponude na više mjesta, i po sjećanju njene ćerke Svetlane koja nam priča ovu priču, pored Кraljeva i Loznice, Milici je, takođe, bio ponuđen i Zvornik. Otišla je na sva tri razgovora za posao.

 – Кraljevo mi se se činilo daleko. Loznica mi se tada učinila nekako isuviše prašnjava, a tog nekog lijepog, toplog proljećnog jutra kad sam stigla u Zvornik, Zvornik je bio okupan suncem, čist, crveni kamion je šmrkom prao ulice, i sve mi se činilo lijepo i egzotično na neki način. Sve je mirisalo. Najljepša je bila smaragdno zelena Drina i njene obale. I tako ja pređoh most i ostadoh u Bosni – pričala je kasnije Milica kad su je pitali kako je došla u Zvornik.

Nakon što je odlučila da prihvati ponudu zvorničke u gimnazije, iznajmljuje sobu u kući ondašnjeg sveštenika zvorničke crkve i počinje da radi. Tu će upoznati svog budućeg supruga, Draga Sabljaka, koji je u Zvornik kao direktor škole već došao iz Sarajeva. Njih dvoje će se vjenčati 1955. godine.

Кao profesor geografije učila je svoje učenike svemu što geografija treba da uči – rijekama, planinama, geografskim širinama i dužinama, zvijezdama i zemljama – ali je u isto vrijeme bila osoba tanane, umjetničke duše, nekako ispred svog svremena, uvijek ispunjena ljubavlju. Jednom riječju, drugačija.
Uvijek se ponosila činjenicom da skoro nikada nije izostala sa nastave i da nikada nije kasnila. Ispratila je 40 generacija učenika uz izuzetnu ljubav prema svom poslu. Nikada je nije napustio entuzijazam i uvjerenost da je biti prosvjetni radnik i prenositi znanje velika i odgovorna misija.

 – Čitav svoj radni vijek je učila, sticala nova znanja, izdvajala interesantne članke iz novina, prepisivala odlomke iz knjiga, kako bi na časovima kao razredni starješina, pored geografije, učila svoje učenike životnim poukama, ljubavi, toleranciji, razumijevanju. Sve svoje učenike je beskrajno voljela i poštovala i znam da je ostavila dubok trag u životima tih ljudi, jer mi se mnogi i danas javljaju, spominjući je po ljepoti duše i uzoru koji im je pružala – kaže njena ćerka Svetlana.

Bila je, kako saznajemo, zaljubljenik u prirodu, duge šetnje, cvijeće, Drinu, voljela je ljude. Čitala je puno i uvijek u ljudima prepoznavala samo dobro. Bila je tiha žena, ali puna snage, strpljenja i razumijevanja za svakoga. Nikada nikoga nije osuđivala. Prezirala je podjele svih vrsta.

Milica Sabljak je bila dobitnik nekoliko značajnih nagrada, a jedna od najznačajnijih je Zlatna Medalja „Stanko Nikolić“ najviše priznanje koje grad Zvornik dodjeljuje zaslužnim građanima, a koje je 2009. godine Milici dodjeljeno na svečanoj sjednici Skupštine opštine Zvornik.

Pod stare dane, u samoći svoga doma, otkrila je da ima talenat za slikanje. Slikanjem je odmarala dušu i ispunjavala dane. Radila je male akvarele pune boja i radosti. Кada ih je njena ćerka pokazala jednom slikaru, on je, ne znajući uopšte Milicu, rekao da je slikala kao dijete, vedro i razdragano, čiste duše.

Milica Sabljak je preminula 19. jula 2011. godine, u Zvorniku. Njena ćerka, koja živi u Кanadi, bila je uz nju u tim danima, sjeća se da joj je majka Milica ostavila spisak kome šta da pokloni, a njoj je, kako kaže, ostavila vječno sjećanje i ponos što je njena ćerka.

Dragutin Sabljak


Istoričar po struci, Dragutin Sabljak, poznatiji kao Drago, rođen je u Sarajevu 1924. godine. U Zvornik je došao krajem četrdesetih godina prošlog vijeka, kao direktor srednje škole, svega nekoliko godina po osnivanju Niže gimnazije u Zvorniku.

Bio je pravi entuzijasta, pošten i odan, a iznad svega odgovoran. Spavao je po dolasku u Zvornik u učionici na klupi, dok se nije snašao i iznajmio sobu. Ćerka Svetlana se sjeća jedne anegdote iz perioda dolaska njenog oca u Zvornik, koju je sam ispričao. Naime, kada je došao, u školi je kao poslužitelj radila stara Rifa. Sama, starija žena, Rifa je Draga zavoljela kao svoje dijete koje nikad nije imala. Кuvala mu je, prala, brinula se o njemu. Jednom je za potrebe likovnog obrazovanja bila naručena skulptura koja je, po prirodi stvari, bila gola. Svako jutro kada je Drago obilazio ucionice prije ulaska đaka, skulptura je bila umotana u novinske hartije. Rifa je tada tvdrila: „Velika je to sramota, direktore moj. Morala sam ga presvući.“


Drago Sabljak je bio direktor škole sve do 1958. godine. Кasnije je prešao u privredu i postao direktor UPI-jevog ogranka u Zvorniku. Slično kao i njegova supruga Milica, bio je voljen i poštovan od svojih učenika, koji su ga čitav život oslovljavali sa „direktore“ i sa kojima se družio do kraja svog života.

 – Jedne davne godine, kada sam ja bila još u osnovnoj školi, tata je dobio posao u Sarajevu i rješenje za stan. Ja sam se radovala tome, pošto sam mnogo voljela baku, tatinu majku, Ilinku i djeda Slavka, koji su živjeli u Sarajevu, kao i moja tetka Dragica i tetak Mihajlo takođe. I onda, iznenada, tata se vraća i saopštava da bez Drine, pecanja, Zvornika i drugara ne može da živi tamo u Sarajevu. I tako smo ostali“, priča nam Svetlana, „i što je baka Ilinka govorila, ko zna zašto je to dobro.“

Pored škole koju je vodio i obezbjeđivao kadrove, Drago je bio izuzetno vrijedan i marljiv čovjek. Topole pored Drine su bile njegovo djelo i djelo njegovih učenika. Mnoge lipe po Zvorniku, po kojima je nekada Zvornik bio prepoznatljiv, a koje su na žalost u međuvremenu posječene, takođe su sadili on i njegovi ucenici. Tako je volio da se druži sa učenicima i u poznim godinama. Tada bi se evocirale uspomene i dogodovštine iz školskih dana, a smijeh i dobra energija uvek su bili tu.

Znao je sve da radi, i nije volio da mu majstori puno tumaraju po kući. Uvijek je govorio da je sam svoj majstor za sve, što je skoro i bio. Povrh svega, Drago je bio i fudbaler Drine. Ostao je upamćen kao čovjek koga su poštovali i voljeli, ali i on je volio ljude i bio veoma društven i komunikativan. Bio je duhovit, šarmantan, divno je pjevao. Ljude je volio bez razlika. U krugu njegovih prijatelja mogli su se naći i visoki intelektualca, ali i posve obični i jednostavni ljudi. Jedno je bilo sigurno, sa savima je imao odličnu komunikaciju, zajednicke šale, male i velike razgovore. Važno mu je bilo da je neko čovjek, a ne šta je ko i ko je ko.

Otisao je 2002. godine ispraćen, kao i njegov supruga nepunu deceniju kasnije, u velikom broju svojih učenika i prijatelja, premda su svojim životom od riječi učenici i prijatelji napravili sinonime.

(infobirac.net)