Podsjećanje na Budimira Galića, prvog zvorničkog modnog kreatora

ZVORNIK

Podsjećanje na Budimira Galića, prvog zvorničkog modnog kreatora

 

Nema više fabrike konfekcije i veza Vezionica, a nema ni prvog zvorničkog modnog kreatora Budimira Galića, koji je bio autor mnogih njenih kolekcija. Preminuo je prošle godine u 81 godini života, a osim mode njegova velika ljubav je bio lov kojim se bavio skoro cijeli život.

Sa ponosom, ali i žaljenjem što je prestala sa radom je, svojevremeno, pričao o Vezionici, zvorničkom privrednom gigantu u kome je radilo više od 1.500 žena, a čiji proizvodi su bili nadaleko čuveni i traženi.

 – Išli smo na razne sajmove mode, izlagali naše kreacije, ali gledali i tuđe, očima krali neke ideje, bio sam na sajmovima u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji. Završio sam Akademiju primijenjene umjetnosti u Beogradu i godinama sam uspješno, za razne firme, izrađivao nazive firmi i njihove zaštitne znakove, odnosno logo, pravio skulpture – govorio je pokojni Budimir o svom radu.

Prije prelaska u Vezionicu godinama je radio kao nastavnik likovnog vaspitanja u Кozluku, gdje je upoznao svoju suprugu Stanku, koja je bila nastavnica srpskoj jezika.


Ona voli da sakuplja lutke i antikvitete, a Budimir da ide u lov. Bio je dugogodišnji član lovačkog udruženja Soko iz Кozluka, a glavni kivac što je postao lovac, govorio je, bila je genetika jer su djeda po majci i dva strica bili pasionirani lovci. Lovački ispit je položio daleke 1964. godine. Od tada je lovio po raznim predjelima i raznu divljač.

– Nisam vodio strogu evidenciju, ali mislim da sam najviše ulovio divljih svinja, bar 20. Najradije sam išao u lov na visoku divljač na Šar-planinu. Dođem u Skoplje, pa u Tetovo i u Goru. Tada sam radio u prosvjeti pa sam zimski raspust koristio za lov. Pružila mi se prilika da ubijem risa, nisam uspio, ali sam zato ubio medvjeda. Tada u Gori, medvjed nije bio zaštićen, pa smo ga lovili. Jednom prilikom, vidio sam medvjeda na vrh trešnje. Bio sam sam. Želio sam da pucam, ali me bila strah, šta će biti ako ga ne pogodim? Pucao sam, a kada sam vidio i čuo da je on zaurlao, i pošao prema meni bacio sam pušku i počeo bježati. Кada smo sutradan, otišli nad obližnji kanjon, vidjeli smo velikog medveda, mrtvog. Odsjekli smo mu glavu i sačuvali kao trofej. Tu priču mi često traže unuci – da im pričam, kako sam ubio medveda i pobjegao – govorio je Galić.

Uvijek je imao dobre lovačke pse i najsavremenije lovačke puške. Кao akademski slikar vrlo često je oslikavao lovačke kuće i druge prostorije u kojima se se njegove kolege okupljale i družile.

Unuk Igor Pisić, sin njegove kćerke Biljane, direktorice zvorničke srednje škole naslijedio je od djeda talenat i ljubav prema slikarstvu i kao srednjoškolac je bio član slikarske radionice Paleta. Iako studira Građevinski fakultet u Beogradu smatra da mu u budućem radu to može samo koristiti.

Uspomenu na svog oca, od koga su mnogo toga u životu naučile, njeguju kćerke Biljana i Sanja, koja je zavšila FPN i živi u Boegradu. Supruga Stanka ostala je sama, ali svuda oko nje su upomene na zajednički život dug više od pet decenija sa Budimirom koji je ostavio dubok trag u zvorničkoj prosvjeti, privredi i lovu.

(Izvor: zvono.media)