Supružnici Slavka i Budimir Aćimović ostavili dubok trag u zvorničkom školstvu – radni vijek posvećen matematici, anegdote podsjetnici na lijepe trenutke

ZVORNIK

Supružnici Slavka i Budimir Aćimović ostavili dubok trag u zvorničkom školstvu – radni vijek posvećen matematici, anegdote podsjetnici na lijepe trenutke

 

Svi Zvorničani znaju za Budimira Aćimovića, nekadašnjeg načelnika opštine Zvornik, ali i on i njegova supruga Slavka kažu da im je najveće zadovoljstvo kada ih sugrađani oslovljavaju sa profesore i profesorice jer je period rada u srednjoj školi gdje su predavali matematiku ostavio neizbrisiv trag u njihovom, ali i životima brojnih generacija koje su ovo dvoje prosvjetnih radnika izveli na pravi životni put.

Budimir je u Zvorniku završio gimnaziju i u školi radio 22 godine, dok je Slavka 39 godina radila u zvorničkoj srednjoj školi, koja danas nosi naziv SŠC „Petar Kočić“.

Slavka je u Zvornik došla na nagovor svoga budućeg supruga koji joj je poslao oglas iz „Politike“ u kome se traži profesor matematike, a koji će dobiti stan i imati bolju platu nego što je ona tada imala u Pančevu, gdje je po okončanju studija prvo počela da radi.

 – U Zvorniku sam provela skoro čitav radni vijek, odnosno kada sam stigla u ovu školu tu sam radila do penzije. Pamtim divna druženja, dobre učenike, ekskurzije. U početku rada, moram priznati, kriterijum je bio stroži nego danas te je to razlika u počecima i na kraju moje radne karijere – kaže Slavka i dodaje da je srećna što je surpugom Budimirom, radeći u prosvjeti podigla porodicu te su njihova djeca nastavili sa uspješnim karijerama.

Pričajući brojne anegdote o dugogodišnjem radu, profesorica Slavka nam je ispričala i kako je upoznala Budimira.

 – Zbog jednog operativnog zahvata kasnila sam na predavanja te sam potražila nekoga da mi pomogne da postignem propušteno. Preporučili su mi Budimira i tako je počelo naše zajedničko druženje koje se nastavilo kroz cijeli život – prisjeća se Slavka.

Budimir je u Zvorniku završio gimnaziju 1969. godine, a već 1973. počeo je da radi u istoj školi. Kasnije je nastavio svoje usavršavanje, stekao naučno zvanje, vodio privatni posao i bio načelnik opštine Zvornik. Ipak, škola zauzima posebno mjesto u njegovom životu.

 – Bio sam i đak i profesor matematike u ovoj školi. Zaista mi je drago kada me najviše ljudi na ulici oslovljava sa profesore. Iako sam oko 50 godina u porodičnom poslu, bavio sam se politikom, drago mi je da me prepoznaju po ovom zanimanju. Meni je to najljepši trenutak, a vjerovatno i mojim učenicima. Ujedno, to je dokaz da postoje neke stvari koje su iznad novca ili političke moći – kaže Aćimović i dodaje da mu je zadovoljstvo što će njihove biografije biti dio monografije o stogodišnjici srednjeg obrazovanja koje baštini SŠC „Petar Kočić“.

 – Zaista mi je zadovoljstvo što sam dio, možda i najljepše, priče koja u Zvorniku traje stotinu godina. Nije to mali period. Ujedno, to je i velika obaveza za sve nas koji smo prošli kroz ovu školu. Ona je bila značajna ne samo za Zvornik nego i cijelu birčansku regiju te opštinu Mali Zvornik. Nastavu su u našoj školi pohađali i učenici iz Brasine, Borine, Banje Koviljače, Ljubovije, Bogatića te svih mjesta birčanske regije što je pokazatelj koliko je Zvornik bio značajan centar za brojne đake koji su zajedno sa nama sticali nova znanja. Drago mi je što je Mali Zvornik kasnije dobio svoju školu, ali mi je bilo žao što se više nismo mogli zajedno družiti sa svojim komšijama – rekao nam je Aćimović i zahvalio se upravi škole i svim profesorima koji rade na obilježavanju ovog značajnog datuma za zvorničko školstvo čineći sve da taj događaj bude organizovan kako i dolikuje stogodišnjici tako značajne ustanove u našem gradu i regiji.

Nije bilo lako postati „vukovac“

Budimir nam je ispričao i da nije bilo lako biti „vukovac“ u to vrijeme.

 – Sjećam se jednog od prvih „vukovaca“ u našoj školi, Miloša Perića. To nije bilo lako postići. Često se dešavalo da na razboju učenik ne zna da izvede neku vježbu i nema peticu iz fizičkog, tako da na kraju ne bude „vukovac“  – kaže Aćimović.

Pamte direktora Čeda Lazararevića

Jedan od prosvjetnih radnika i direktora škole koji je takođe ostavio veliki trag u zvorničkom školstvu je i Čedo Lazarević. Slavka ističe da je uvijek znao na lijep način da razgovara sa njima i da im ukaže na neke propuste.

 – Ja sam jednom zakasnila na posao, a stanovala sam u Malom Zvorniku. Čedo me, naravno, nije grdio već je šaljivo upitao: „Slavka, ima li negdje u Malom Zvorniku da se kupi sat?“ To je bio simpatičan znak da više ne kasnim – prisjeća se sa osmijehom Slavka.

Učenici iz Malog Zvornika dolazili „ofarbani“

U vrijeme kada je Budimir Aćimović bio gimnazijalac takođe se farbao most između dva Zvornika, ali tada nije bio zatvoren.

 – Uvijek smo mogli da prepoznamo učenike iz Malog Zvornika. Imali su fleke od farbe na jaknama, a tada niste imali više jakni da mijenjate nego samo jednu. Izuzetak je bio jedan učenik koji je imao skoro kompletnu „ofarbanu“ jaknu. Htio je da ispadne mangup pa je glasno rekao da majstori ofarbaše skoro čitav most, a niko ne poginu sa te visine. Kada je to govorio nije ni primijetio da je iznad njega majstor koji radi te mu je cijelu kantu farbe sasuo na glavu i leđa – prisjeća se Budimir.

Pokvarila ih gradska djeca

Budimir se sjeća jedne od svojih prvih generacija. To su bila, uglavnom, djeca iz seoskog područja, mirna, vrijedna, a paraleleno odjeljenje je bilo iz grada, a oni su bili više „mangupi“.

 – Međutim, naredne godine su ih spojili. Kada su ovi iz sela naučili gradske „fore“, postali su „opasniji“ od gradskih učenika – priča nam Budimir.

Ukradene ruže – najveći buket za razrednu

Jedna od lijepih uspomena za Budimira je matura 1969. godine.

 – U Zvorniku i Malom Zvorniku tada nije bilo cvjećara, a htjeli smo razrednoj profesorici Jeleni Mlađenović da predamo buket ruža. Dogovorili smo se, pošto je to bio mjesec maj, da ruže uberemo u baštama Zvornika i Malog Zvornika. Kasnije su lokalne novine objavile da je profesorica Mlađenović dobila ogroman buket ruža od svojih učenika. To je, ujedno, bio odgovor i svima u Malom Zvorniku i Zvorniku ko im je pobrao ruže – navodi Aćimović.

Školska slava 1996. godine

Jedna od najljepših proslava školske slave, Savindana, bila je, po Budmirovim riječima, 1996. godine.

 – To je bilo veče ispunjeno energijom i radošću. Kada nas je ugostitelj iz Malog Zvornika, koji je i organizovao večeru i druženje, pitao zašto smo toliko veseli mi smo mu odgovorili da on ne zna šta je rat, a da još manje zna šta znači kada se rat završi i kada opet možemo normalno da živimo. Radujemo se životu – zaključio je Budimir Aćimović.

(infobirac.net)