Profesorice Dana Tošić i Milena Zekan: Školovale se i radni vijek provele u zvorničkoj srednjoj školi – u sjećanju lijepi i veseli trenuci

MA Izdvojena ZANIMLJIVOSTI ZVORNIK

Profesorice Dana Tošić i Milena Zekan: Školovale se i radni vijek provele u zvorničkoj srednjoj školi – u sjećanju lijepi i veseli trenuci

 

Već su deceniju u penziji, a cijeli radni vijek su provele u zvorničkom SŠC „Petar Kočić“, odnosno nekadašnjoj Gimnaziji „Petar Kočić“ i Ekonomskoj školi koje su se kasnije intergisale u jednu ustanovu.

Dana Tošić, profesorica ruskog jezika i Milena Zekan su srednju školu završile u ustanovi u kojoj su kasnije provele čitav radni vijek. Zahvaljujući dugogodišnjem radu i zalaganju u obrazovanju brojnih generacija učenika, njihove biografije će krasiti monografiju o stogodišnjici srednjoškolskog obrazovanja u Zvorniku.

Bila su to vremena, pričaju ove divne profesorice, kada su se pravila znala unaprijed, poštovao red, prijateljstva bila iskrena, a druženja i anegdote trajno urezivale u sjećanje.

Dana Tošić je nakon završetka četvorogodišnje osnovne škole, završila Nižu realnu gimanziju zajedno sa profesorom Đorđom Vidakovićem, a potom i gimnaziju.

 – Bili smo zaista jedna izuzetna generacija, a razrednik nam je bila čuvena Julijana Lazarević. Kao najbolje odjeljenje, te 1965. godine dobili smo nagradu od 65.000 dinara i otišli na ekskurziju na more, u Vodice – kaže Tošićeva i dodaje da su učenici iz te generacije kasnije napravili uspješne karijere u različitim oblastima.

Iako je u gimnaziji učila francuski jezik, htjela je da studira engleski jezik, ali pošto se fakultativno učio samo godinu dana to nije bilo moguće pa je upisala ruski jezik.

 – Mi u osnovnoj i srednjoj školi nismo učili ruski jezik tako da sam na početku studija znala da kažem samo „spasiba“.  No, ja sam ozbiljno prihvatila svoje obaveze i izgarala na fakultetu. Nije nam bilo lako, pogotovu što smo na ispitima isto tretirani i mi i oni koji su ruski jezik učili četiri ili osam godina. Apsolvirala sam 1969. godine, a već naredne završila fakultet i počela da radim tada u Ekonomskoj školi u Zvorniku. Prije toga sam sa suprugom živjela na Sokocu, ali tu nije bilo posla za mene i kada sam dobila radno mjesto u Zvorniku i on je prešao ovdje – priča Dana Tošić i dodaje da ne želi da izdvaja posebno neku generaciju ili pojedinca te ističe da joj je drago da je među njima bila dosta ljekara, inženjera, nastavnika, uspješnih ljudi u različitim profesijama.

Ekskurzija u Opatiji – „susret“ sa liftom

Dana Tošić posebno pamti ekskurziju u Opatiji, gdje su kao srednjoškolci bili smješteni u jedan reprezentativan hotel.

 – Tada su neki učenici prvi put vidjeli lift i krenuli da se voze liftom. Malo gore, malo dolje, a ostali gosti su se sa čuđenjem pitali, ko su ova djeca i odakle su došla – sa smijehom priča profesorica Tošić.

Profesorica biologije Milena Zekan je četvorogodišnju osnovnu školu završila u Kravici, nakon preseljenja roditelja školovanje nastavlja u Zvorniku, gdje je završila gimnaziju, a razrednik joj je bila, po disciplini i odgovornosti u radu, čuvena Barbara Negrojević.

 – Tada su bile popularne vojne škole pa su nas zbog discipline zvali „Barbarini pitomci“. Ona je bila disciplinovana. Neki bi rekli stroga, ali po meni pravična i principijelna. Za mene je bila kao majka. Mi smo bili jako siromašni i sjećam se kada smo krenuli na ekskurziju u Ohrid ponijela sam jedne pantalone i patike. Pošto je bilo dosta ekskurzija organizovali su nam igranku, a ona me pitala zašto se ne spremam. Kaka sam joj rekla da nemam nikavu haljinu ili suknju, ona me je odvela u sobu i dala svoju garderobu kako bih se i ja pojavila na tom druženju srednjoškolaca – kaže Milena i dodaje da je selekcija tada bila rigorozna.

 – U toj generaciji su upisana tri odjeljenja, međutim u drugi razred se upisalo samo jedno odjeljenje. Pola jednog odjeljenja je prešlo u učiteljsku školu u Tuzli, a jedno i po odjeljenje je otpalo – prisjeća se Milena i dodaje da je za upis na studije biologije na PMF-u u Sarajevu presudno uticao bratov poklon, mirkoskop koji je kupio u Ljubljani, gdje je studirao mašinstvo.

 – Tada sam se prvi put susrela sa mikrosvijetom, a doktor Pavle Ignjatović mi je poklonio pločice za uzorkovanje materijala pod mikroskopom. Bila sam jedna od deset najboljih studenata i ponuđeno mi je da radim na fakultetu i bavim se ekologijom, što sam ja odbila jer samo voljela isključivo mikrobiologiju i fiziologiju, tako da sam 1969. godine dobila posao u Gimnaziji „Petar Kočić“ jer je direktor škole postao bivši profesor bilogije Čedo Lazarević, koji mi je puno pomogao u nabavci opreme te smo radili dosta praktičnih stvari. I tada mi je puno pomagala profesorica Barbara. To je bio divan kolektiv i bilo je zaista zadovoljstvo raditi sa njima. Bilo je oko petnaestak profesora, po jedan za svaki predmet – ističe Milena i dodaje da je kroz školu prošlo puno dobrih učenika, uspješnih ljudi, ali se rado sjeća susreta sa jednim od učenika prije desetak godina.

 – On me je pozdravio na ulici i rekao da se i sada sjeća Stanijusovih ligatura, što je nakon 40 godina od završetka škole nevjerovatno. Drugi slučaj je bio u blizini kuće u kojoj živim. Jedan bivši učenik, sada uspješan advokat je u kolicima vozio travu prema dijelu Zlatice koji tada nije bio popločan. Ja sam se uvijek borila da se u rijeku ništa ne baca i njega sam upozorila, jer nije bila kontejnera, a on je rekao: „Profesorice, to su garminee“. Dakle, znao je da su organske materije i da se ostavljaju van vode da se osuše, a ne u vodi gdje stvaraju bakterije, što je znak da su zaista naučili mnogo toga na časovima biologije – ističe Zekan.

Na takmičenje u muškim patikama i trenerkama – „Šveđanke“ su seljanke!

Milena Zekan rado se sjeća svojih srednjoškolskih dana kada je trenirala gimnastiku, a u ekipi je bila i Nada Obrić. Trenirao ih je Barbarin suprug te Milena kaže da su tako imali i drugog oca i majku koji su im u svemu pomagali, a niko od trenera nije primamo naknadu za svoj rad. Njihov klub je bio drugi na republičkom nivou te su izborili nastup na saveznom takmičenju.

 – Za takmičenje u Beogradu nismo imali opremu te smo od muškog fudbalskog kluba „Drina“ pozajmili patike i trenerke. Naravno, sve to je bilo preveliko za dva ili tri broja. Kada smo šetali centrom Beograda, u tim trenerkama i patikama, čuli smo da iza nas govore da smo prave Šveđanke. Ubrzo smo shvatile da nam ne dijele komplimente nego da misle da smo seljanke. Od tada smo za svaku osobu za koju smo htjeli da kažemo da je „seljanka“ ostao naživ „Šveđanka“ – kroz smijeh priča Milena Zekan.

(infobirac.net)