„Da narod zna koliko malo pameti upravlja svijetom, umro bi od straha“ – Predrag Arsić, istoričar : Pojam i vrijeme

MA Izdvojena ZANIMLJIVOSTI

„Da narod zna koliko malo pameti upravlja svijetom, umro bi od straha“ – Predrag Arsić, istoričar : Pojam i vrijeme

 

Dok sam gledao jednu emisiju na televiziji, voditelj je citirao riječi Ive Andrića: „Da narod zna koliko malo pameti upravlja svijetom, umro bi od straha“. Ovo umno zapažanje našeg nobelovca učinilo mi se kao dobar uvod u tekst koji pokušavam da sastavim.

Moja tema se odnosi na periode prošlosti koji su bili obilježeni i sadržani pojedinim pojmovima. Ti pojmovi su bili odrednica određenog vremena i bili su jedina istina. Koristeći te racionalizovane odrednice, to malo pameti kontrolisalo je društvo, ekonomiju, privredu, politiku, kulturu i sve drugo što je vrijedilo kontrolisati. Ti pojmovi su bili produkt dobro programirane političke misli određenog centra moći ili pojedinca koji je uživao poštovanje sredine. Od samog početka stvaranja organizovanog društva (rodovsko uređenje), vračevi su bili jedan univerzalni autoritet. Čuvar kulta, tumač usmenih zakona, prvobitni ljekar (bajanje i liječenje travama), zaštitnik morala, proricao je sudbinu i sve drugo što se odnosilo na intelektualni i duhovni život plemena.

Ova velika koncetracija moći u liku jedne ličnosti stvarala je od njega autoritet bez ikakve sumnje. Ako je ova ličnost savjesno obavljala svoje dužnosti i pritom njegova svijest bila na jednom visokom nivou pleme je bilo u svakom slučaju napredno i uspješno. Međutim, ako je ta ličnost bila sklona manipulisanju i psihički nestabilna, pleme je bilo u velikoj nevolji. Jedna od opasnijih kazni u to vrijeme bilo je bacanje proklestva i isključenje iz plemena. Izvršenje te kazne sprovodio je plemenski vrač. Bacanje proklestva, vršeno je veoma jednostavno. Vrač bi izgovarao ritualne rijeci i uperio prst u čelo osuđenog. Od tog trenutka ta jedinka duboko vezana za tradiciju plemena prestajala bi sa životnim aktivnostima. Odbačen, uklet, vegetirao bi negdje u blizini zajednice, a gonjen magičnom formulom koja tjera u smrt skončao bi veoma  brzo. U tim trenucima jedino je mogao da bira način smrti, ili od gladi, ili od straha, ili kao hrana neke divlje životinje. Pojam krivice, proklestva i odbačenosti bile su odrednice tog vremena i nešto čemu se pokoravao pojedinac i kolektiv. Sudbina je zavisila od procjene jedne ličnosti  i slijepoj pokornosti tradicionalnim običajima koje je opet tumačila jedna osoba.

Stvaranjem države čuvari pravde postaje vladari koji rado koriste usluge vrhovnog sveštenika. Vladari postaju božanska bića. Tek sada, drustvo je bilo u opasnosti, vladajuća ličnost postaje bog. On je gospodar života i smrti podanika, gospodar čitave teritorije, pred njim se ljubi zemlja, a privilegovani njegovu obuću. Vladar-Bog je novi pojam koji određuje to vrijeme. Za uvredu vladara teško se kažnjava. Egzekucija se vrši jezovito, da utjera strah podanicima. Sudbina masa je zavisila od hira jedne ličnosti .Tokom vremena mijenjaju se oblici vlasti, ali i pojmovi su mijenjani u duhu tadašnjeg vremena.

Grčka, helenistička i rimska civilizacija postavljaju svoje norme i svoja pravila. Stvaraju nove oblike uređenja koja čak dopiru do našeg doba. Taj svijet stvara pojam varvarina koji u početku znači samo ličnost ili narod koji ne razumiju pošto ne pričaju njihovim jezikom. Međutim, taj pojam vremenom postaje odrednica za divljaka i primitivca i niže ljudsko biće. Ta odrednica koštala je mnoge narode porobljavanja i proganjanja. Gubili su svoju volju, svoju slobodu i svoj identitet, jer su označeni kao varvari i „Bože moj“ ne pripadaju zvaničnoj civilizaciji. Zvanična je, jer su je moćni proglasili, zvaničnom. Iz te odrednice varvari,n proizlazilo je da su rođeni za robove i da zbog toga samo postoje. Eto, od jedne bezazlene riječi postade surovi pojam jedne civilizacije čiji period nazivamo „antičko doba“. Koji kontrast, jedno fantastično doba u pogledu kulture, privrede, graditeljstva, nauke i jedna zvanična odrednica koja po svom sadržaju i shvatanju nikako ne priliči stepenu razvoja tog doba.

Kako kaže naš narod „Na mrzećem kuća ostaje“. Ti obilježeni varvari srušiše tu civilizaciju i polako počeše graditi svoju. Novo doba donese velike promjene. Prva promjena se desila u pogledu privrede, potom religije, društvenih odnosa, kulture, arhitekture i svega, svega što se moglo promijeniti. Na samom početku i još dugo, makar što se tiče Evrope, novi poredak je bio u mnogo čemu inferioran u odnosu na stari. Jedino gdje su bili moćni novi gospodari Evrope to je bila vojna moć. Čuvar stare tradicije bila je na Zapadu hršćanska crkva. Jedina institucija koja je ostala kao čuvar stare tradicije. No, ona je bila nemoćna. Često je bila meta napada inovjernih novih gospodara. Na čelu ostatka prošlog doba nalazila se neprikosnovena ličnost unutar te organizacije, odnosno papa. Imao je duhovnu moć nad svojim vjernicima i potpunu nemoć u odnosu na nove gosodare to jeste „varvarske kraljeve“. S druge strane, novi kraljevi imali su vojnu moć, ali nakon ratnih događaja bili su prvi među jednakim unutar svog naroda. Za kraljeve su izvikani na skupu ratnika, ali su veoma lako mogli biti zamijenjeni na skupu nekim svojim srodnikom.

Papi je trebala zaštita, kralju je trebala duhovna podloga njegove doživotne vlasti. Taj interes doveo je do rješenja. Franački kralj Hlodoveh primio je krštenje zajedno sa svojom družinom. Miropomazan je po Božijoj volji, a taj čin je obavio papa. Sklopljen je savez fizičke i duhovne moći (Germani i Romani). Počinje polako nastanak nove civilizacije anglo-saksonska koja je sada na vrhuncu svoje moći. Ta civilizacija stvoriće nove društvene odnose: feudalizam, kapitalizam, novu i moćnu tehnologiju, naseliće pola svijeta i ustoličiti novac kao nadmoć (jedan profesor je rekao da je novac izmišljen kao sredstvo, a postao je smisao).

Što se tiče pojmova sa kojima se manipulisalo sa državama, narodima i pojedincima u toku ovog dugog perioda uspona, to je za feudalno doba jeretik. Jeretik ili otpadnik je onaj koji ne vjeruje u skladu sa utvrđenom dogmom. Sveštenici su budno pazili na svaku pojavu, riječ, kako običnih vjernika tako i vladara. Crkva je imala pravo iskljčenja pojedinca ili regije ili države, ako se označi jeretičkom. Isključenje iz Crkve je značilo smrt, pošto se čitav čovjekov život temeljio na religiji. Država i društvo su počivali na religiji. Organizovan je i crkveni sud inkvizicija koja se starala o čistoti vjere. Imamo dosta primjera intervencija protiv jeretika, kako pojedinaca tako i protiv država optuženih za jeres. Neki vladar optuži nekog vladara da je prihvatio jeretičko učenje, ili da štiti jeretike, papa baci interdikt na tu regiju i pozove određene vladare da sa vojskom iskorijeni jeres. E sada, nekada su optužbe bile tačne, a nekada te optužbe su bile u službi osvajanja tuđe teritorije. Pojedinci su po prijavi nekoga hapšeni, ispitivani i, nakon saslušanja, puštani, ali najčešće predavani svetovnim vlastima. Taj pojam jeretik je visio kao mač kroz čitav srednji vijek kako za običnog vjernika, tako i vladara i državu. Čuveni pojedinci optuženi kao jeretici prolaze golgotu i smrt kao Jan Hus, Đordano Bruno, poniženje Henrih IV, masovno hapšenje vitezovi templari.

 

Isticanje nekih ideja u svojoj osnovi imalo je humanističku crtu, da bi kasnije poprimilo sasvim drugačije značenje. Ideja o pravu svakog naroda na samoopredjeljenje je bila prisutna dosta dugo, ali je svoj izraz našla tek kada je odgovarala interesima neke sile ili više sila. Ovaj pojam „Pravo naroda na samoopredjeljenje“ postaje opšte prihvaćen promocijom teza Vudro Vilsona nakon završetka Prvog svjetskog rata, a prethodno prihvaćenih od američkog Kongresa. Ovaj princip (pojam) dosta je odgovarao SAD, a pomalo Velikoj Britaniji i Francuskoj. SAD je tada država u strahovitoj ekspanziji. Da se ne bi našla u situaciji zatvorenosti tržišta kolonijalnih sila (Velika Britanija, Francuska) ostvarenjem ove ideje i stvaranjem malih slobodnih država, njen uticaj ekonomski, privredni i politički bio bi nezaustavljiv. Stare kolonijalne sile bile bi u stalnom povlačenju. Medjutim, sa druge strane Velika Britanija i Francuska bile su komšije jednoj Njemačkoj, koja je za njih bila uvijek noćna mora. Pored toga, ni ove dvije umorne i ocvale nazovi sile nisu bile u velikoj  ljubavi iako su bile saveznice u proteklom ratu. Velikoj Britaniji trebao je mir takav da Njemačka nikada više ne može da se uzdigne, a Francuska da puno ne ojača.

Francuska se zalaže za stvaranje novih malih država da budu brana evntualnog širenja Njemačke. Ni kriva ni dužna, a ni željena, iz tih razloga nastala je prva Jugoslavija. Tako je jedan pojam uticao na stvaranje nove karte Evrope, a kasnije i čitavog svijeta.

Posljednji značajan svijetski pojam koji žestoko utiče na svjetske odnose je demokratija i ljudska prava. Ove predivne riječi koje je svaki čovjek dočekao kao konačni vrhunac ili dostignuće svjetske civilizacije ubrzo će postati mora. Moćni tu odrednicu koriste u svhu svoje hegemonije kako fizičke tako i duhovne. Teško pojedincu, a i zajednici koga optuže da krši ove „svete riječi“. Ovo je bilo aktuelno posljednjih trideset godina. Nešto sada to ne pominju, šta li je sljedeće. Možda…?

(Za infobirac.net, istoričar Predrag Arsić)