Najveća pjevačica između dva svjetska rata Sofka Nikolić propjevala u Zvorniku – od kraljice pjesme do kraljice tuge

MA Izdvojena ZVORNIK

Najveća pjevačica između dva svjetska rata Sofka Nikolić propjevala u Zvorniku – od kraljice pjesme do kraljice tuge

 

Čuvenu Sofku Vranjanku stvorio je u svojoj priči pisac Bora Stanković. Sofku Nikolić stvorio je narod, stvorilo je vrijeme. Ona nije ličnost iz mašte, ona je bila najveća srpska pjevačica između dva svjetska rata. Počela je skromno na mačvanskim vašarima, a onda se poput munje vinula u svijet slave i bogatstva. Bila je nekrunisana, ali jedina priznata „kraljica sevdaha“ i romansi. To priznanje dali su joj njeni obožavaoci, ali i muzički stručnjaci.

Njen glas, mekan kao somot, oduševljavao je muzičke stručnjake i široke narodne mase. U zenitu karijere priređivala je koncerte u svim većim evropskim metropolama.

U biografiji Sofke Nikolić ostalo je zabilježeno da je njen otac Nikola Vasiljević živio u Banjaluci, a već prvih ratnih dana Prvog svjetskog rata osjetivši da negdje treba bježati odlazi preko Drine, gdje je mirisalo na rat, ali ga nije još bilo. Ratni vihor, nosio je Sofkinu porodicu od Turnseverina u Rumuniji, preko Ćuprije do mačvanskog sela Duvaništa.

Majka Persa, i sama pjevačica ubzo se preudala za muzičara Rajka Sremčevića i ostavila četvoro djece da o njima brine najstarija Sofka. Da bi prehranila sebe i porodicu ubrzo počinje da pjeva. Postala je poznata najprije u Mačvi i Pocerini, a onda i u cijeloj Srbiji. Mnogi su govorili da će biti slavna i bogata. Svaki njen koncert postajao je doživljaj, a nekada siromašna djevojčica postepeno je ulazila u raskoš i postala zvijezda.

– Kada me novinari, ili bilo ko upita kada sam i gdje počela da pjevam, ja uvijek odgovorim u Zvorniku. Za taj grad me vežu najljepše uspomene – kazivala je Sofka.

Po Sofkinom priznanju, njena karijera počinje 1918. godine u Zvorniku, a ono ranije – na vašarima se ne broji. U Zvorniku je Sofka sklopila svoj drugi brak i to sa mladim i daleko poznatim Pajom Nikolićem, koji je imao svoj orkestar od dvadeset i četiri člana i sa kojim ubrzo odlazi u Mostar.

Grad muzike, mezetluka i pića sa oduševljenjem dočekuje Sofku, a ona mu uzvraća pjesmom koja je punila bašte i restorane, a praznila džepove bogatih trgovaca i boema.

U Mostaru pjeva Šantićevu „Eminu“ pred samim pjesnikom, koji je bio oduševljen. Nakon četiri provedene godine u Mostaru odlazi u Sarajevo, gdje izaziva pravi haos jer svi žele da je vide i čuju. U Sarajevu je rodila svoju jedinu kćerku Mariolu.

Sljedeća stanica bio je Beograd. Koliko je žurila iz Sarajeva, od uzbuđenja je zaboravila lične stvari.

U Bogradu je pjevala u Skadarliji, a gosti su joj bili Branislav Nušić, Tin Ujević, Rade Drainac i druga poznata imena tadašnjeg vremena. Bila je njihova omiljena prijateljica i često sjedila sa njima za stolom. Odabrala je Beograd za mjesto stalnog boravka, a putovala je po cijeloj Srbiji i evropskim metropolama.

Pamte se njena gostovanja u Novom Sadu i Leskovcu. Leskovčani su je dočekivali kao modernu Koštanu, a grad gurmana i ćevabdžija oduševljavao se njenim mekim glasom i pjesmom koja je razgaljivala njihova meraklijska srca.

Sofka je definitivno postala slavna, bogata, a ostala uvijek lijepa. Novine su bile pune fotografija i tekstova o njoj.

U Berlinu je snimila svoju prvu ploču na kojoj su pjesme „Kolika je Jahorina planina“ i „Kad bi znala dilber Stano“. Ploča je bila veoma slušana, a 1925. godine dobila je prvu „zlatnu potkovicu“ koja se tada dobijala teže nego posljednjih godina „zlatna ploča“.

Putuje po svijetu, a u Parizu, gradu svjetlosti ostaje tri mjeseca. Tada, ali i kasnije, snimila je četrdeset ploča dok su joj u štampi posvećivali čitave stranice.

Učestvovala je Sofka i u mnogim humanitarnim akcijama, pomažući svima kojima je pomoć bila potrebna, kao da je slutila svoju i tragediju svoga naroda, koja se naslućivala početkom Drugog svjetskog rata, 1939. godine.

Te godine umrla joj je u Banji Koviljači od tuberkoloze kćerka jedinica Mariola u sedamnaestoj godni. Nešto ranije umro joj je i muž Paja Nikolić. Nikada više nije zapjevala, ugasio se zvonki glas. Umjesto kraljice pjesme, postala je kraljica tuge.

Slava, novac, zlato, sve se se polako topilo. Pala je u zaborav. U dugim noćima često je u mislima prebirala gdje je napravila grešku. Zašto je ostavila kćerku drugom da je čuva, a ona krenula za svojom karijerom. Da li je u sebi prepoznala svoju majku, koja ju je sa bratom i dvije sestre ostavila, a ona sa očuhom otišla da pjeva i „osvaja“ Srbiju. Kćerku Mariolu Sofka je sahranila na bijeljinskom groblju, sagradila je kapelu, a njeno tijelo balzamovala i stalno obilazila. Prodala je kuću u Beogradu i kupila drugu u Bijeljini da bi bila bliže Marioli.

Sofka Nikolić je umrla u dubokoj starosti, 27. jula 1982. godine u Banji Koviljači. Sahranjena je pored kćerke Mariole u Semberiji, gdje je i rođena.

Riječ savremenika:

Savremenici su govorili: „Koliko je bila velika u pjesmi, još je bila veća u tugovanju”.

„Pjesma je da se pjeva, tuga je da se tuguje. Tuga se ne može objasniti, ispričati, tuga se može samo tugovati, a pjesma pjevati“, govorila je Sofka Nikolić.

(Za infobirac.net sabrao i obradio Drago Gajić)