Đorđo Vidaković, penzionisani profesor ekonomske grupe predmeta iz Zvornika: Sa pijace pravo za katedru

MA Izdvojena ZVORNIK

Đorđo Vidaković, penzionisani profesor ekonomske grupe predmeta iz Zvornika: Sa pijace pravo za katedru

 

Tehnološki višak, tenderi za ekskurziju, sve je to prije nekoliko decenija bilo nezamislivo u jugoslovenskom školstvu koga se i danas rado sjeća profesor u penziji Đorđo Vidaković, koji je u Zvorniku završio ekonomsku školu i cijeli radni vijek predavao stručne predmete u istoj školi. Početkom sedamdesetih su, kaže, radnike bukvalno „vukli“ za rukav, a njega je tadašnji direktor u školu „odvukao“ sa pijace.

 – Nakon završetka ekonomskog fakulteta u Beogradu imao sam ponudu za posao u „Jugobanci“, ali pripravnička plata je bila mala, a stan skup, pa sam riješio da prvo odslužim vojsku te sam se vratio kući. Jednog petka sam sa ocem, iz rodnog Jardana, otišao na pijacu u Zvornik gdje smo dovezli krompir da prodajemo. Naišao je tada direktor ekonomske škole i pitao me, poznajući mog oca, šta radim. Ja sam rekao šta sam završio i da sam riješio da služim vojsku. On je odmah rekao da od vojske nema ništa i onako poluprljavog me odveo do škole i dao mi planove u ruke  i rekao mi da od ponedjeljka počinjem da radim. Dakle, ni konkursa niti bilo čega drugog, a pošto sam bio deficitaran kadar pet godina sam primao platu i po da bi nas zadržali na poslu – priča Vidaković.

On je dodao da se puno toga promijenilo u školstvu, ali da pamti lijepe trenutke, druženja i brojne anegdote. Kaže da je pojedinaca koji su bili briljantni učenici bilo dosta, ali generacijski ne bi mogao neku posebno da izvdoji. U svojoj karijeri Vidaković je predavao i sadašnjim profesorima u zvorničkom SŠC „Petar Kočić“.

On se sjeća i svoje prve ekskurzije.

 – Jednog dana me je direktor pozvao i rekao prekosutra vodiš svoje ugostitelje na ekskurziju. To mi je bila prva godina da radim, a on je samo rekao idi u blagajnu da preuzmeš novac i vodi ih u Dubrovnik. Vodi ih na najbolja mjesta, koliko ti novac dozvoljava. Ništa više. Niti je rekao ko će nas voziti niti kako da tamo stignemo niti kako da je organizujemo. Niko tada nije upozoravao na rizike jer je to bila uređena država. Ja sam preuzeo novac koji je inače uplatilo ugostiteljsko preduzeće „Majevica“, gdje su djeca bila na praksi i odlučio da do Sarajeva odemo autobusom. Posljednjih 15 karata smo kupili, te smo 14 učenika i ja, pošto je 15-ti učenik imao smrtni slučaj, krenuli na ekskurziju. U Sarajevu smo sjeli na tadašnji „brzi“ voz do Čapljine, a onda „ćirom“ do Dubrovnika. Međutim, službenica nam nije dala kontrolne karte pa su nas umalo izbacili iz voza negdje u Humu. Tu su stali i nazvali stanicu, a blagajnica je potvrdila da je zaboravila da nam da i kontrolne karte, odnosno one „na bušenje“. Čim smo došli u Dubrovnik i policija nas je čekala da vidi kojih se to 15 putnika vozi bez kontrolnih karata, ali smo im vrlo brzo sve objasnili – prisjeća se Vidaković i objašnjava koliko se tada o svemu u državi vodilo računa.

 – Učenike sam smjestio u pansion u blizini luke, a obišli su i hotele i upoređivali naučeno sa onim što se praktično u tadašnjim hotelima sprovodilo u djelo na polju usluge – ističe Vidaković.

Đorđo Vidaković je jedan od rijetkih profesora kome su 2011. godine kada je otišao u penziju radnici napravili dostojan ispraćaj.

Lajanje na zvezde

Vidaković se rado sjeća i svojih učeničkih dana, a jedna epizoda podsjeća na čuvenu scenu iz domaćeg filma „Lajanje na zvezde“.

 – Imali smo profesoricu francuskog jezika koja se zvala Margaret Murgi. Ona je bila ujedno i jako osećajna i jako temperamentna. Pričala je samo na francuskom jeziku i svi smo je mnogo voljeli. Zahvaljujući njoj sam odlično savladao francuski jezik – priča Vidaković.

„Tri puta“ išao u vojsku

Vidaković je 1972. otišao u JNA, ali iz „trećeg“ pokušaja.

 – Prvo su me poslali u novembru 1971. No, vraćen sam jer su pogriješili u zvorničkom vojnom odsjeku, odnosno u ŠRO u intendantima u Sarajevu je prijem bio samo u decembru. Nakon mjesec dana, sam dan pred drugi polazak, dakle u decembru, proglasili su epidemiju „Variole vere“ i zabranili sva putovanja, tako da sam tek iz trećeg pokušaja u aprilu 1972. otišao u vojsku – smiješeći se govori Vidaković.

I u vojsci „ekonomija“

Vidaković kaže da je i u vojsci imao neobične epizode vezane za profesiju kojom se bavio.

 – Pozvao me je nadležni starješina i pitao da održim predavanje vojnicima i stješinama o političkoj ekonomiji. Zapravo, bilo je predviđeno da predavanje održi asistent jednog čuvenog sarajevskog profesora sa Ekonomskog falukteta, ali su oba bila otputovala u inostranstvo. Da bi izbjegao kaznu taj starješina me zamolio da ja održim predavanje, kupio mi novo odijelo, kravatu i ubijedio da me niko neće prepoznati. Tako je i bilo, čak sam na kraju odgovorao i na pitanja starješina sarajevskog garnizona o tome kakvi su tadašnji studenti, kako razmišljaju i druga pitanja. Međutim, jedna kapetan me je, ipak, prepoznao, prišao mi je kada smo bili sami i rekao da zna da idem u ŠRO, odnosno da nisam predstavljeni asistent. No, on je radio doktorat iz ekonomije i pitao me je da mu pomognem što sam ja i uradio. Nakon nekog vremena, očekivao sam prekomandu, ali me je iznenada pozvao pukovnik i rekao da će me zbog mog vojničkog zalaganja prekomandovati samo na drugu kapiju, odnosno za zamjenika računovodstva, a za „sve ono što sam dodatno doprinio vojsci“ dodijelio mi je 15 dana nagradnog odsustva – ispričao nam je Vidaković.

(infobirac.net)