Stvarnost, maćeha umjetnosti

ZANIMLJIVOSTI

Stvarnost, maćeha umjetnosti

 

Odnos umjetnosti i stvarnosti mnogostruk je i teško ga je opisati u nekoliko redova. No, rečeno tek s nešto humora, on nalikuje vicu koji se prepričava decenijama.

Dođe, dakle, pacijent kod ljekara sa nožem u grudima i krkljajući zatraži prvu pomoć. Ljekar, međutim, pogleda na sat i kaže: „Žao mi je, ne mogu vam pomoći, jer mi je isteklo radno vrijeme.“ „Ali, umirem“, odvraća onaj sa nožem. „Jeste“, kaže ljekar, „svi tako umirete baš pred kraj mog radnog vremena. Ipak, imam ideju“. Na to ljekar izvadi nož čovjeku iz grudi i zabode mu ga u oko: „Idite kod očnog ljekara, on radi do pet.“

Zamislimo da je čovjek sa nožem u grudima umjetnost, a da je stvarnost ljekar i dobićemo pravu sliku odnosa izmaštanog i stvarnog. Iskreno rečeno, umjetnost nikad nije bila potrebna stvarnosti. Naoko, jasno je zašto. Ako je umjetnost preslika realnog, kako je govorio Platon, onda je nepotrebno da nešto što je vještačko bude zamjena za opipljivo.

Ovo misle mnogi natur-ljubitelji umjetnosti. Priznaju jedino realizam i pitaju se zašto umjetnost koja ništa ne predstavlja postoji. Drugi, tek malo mudriji, tvrde da je umjetnost posegla za apstraktnošću i ekspresionizmom iz nemoći. Vidjeli su, prema tim drugima, umjetnici da im je Platon namjestio filozofsku klopku, te su se okrenuli linijama, bojenim površinama, opisu unutrašnjih stanja junaka, ili atonalnoj muzici.

Šta je zapravo istina? Istina je da je umjetnost odmah nakon antike postala u neku ruku apstraktna. Već u srednjem vijeku nastaju prva umjetnička djela koja oslikavaju nedokučivo (božanski prikazi na freskama), zvuče nebeski (rekvijemi) i opisuju nesaznajno (Danteova „Božanstvena komedija“). Već u tom času umjetnost postaje više od onoga što je sadržaj grčke reči „mimesis“, odnosno „preslikavanje“.

Šta se zbiva u uobičajenoj umjetničkoj praksi? Uzimaju se dijelovi realnosti i prebacuju u shematizovanu mapu. U književnosti to mahom nalikuje snu. Na način na koji sanjamo, u osnovi na isti način pišemo. Samo, umjetnost nije fantazmagorija i za razliku od sna, mora biti dosljedna. To, rečeno jezikom Stanislavskog, znači da ako na početku djela puška stoji na zidu, do kraja ona mora da opali.

Umjetnost, smijemo najzad reći, postoji zbog kompozicije. Ustrojstvo djela je ono što biramo prije samog čina stvaranja. To je ono što neki pisci nazivaju dominantni ton pisanja. Kompozicija je idealna mreža u koju se utiskuju dijelovi stvarnosti. A oni se biraju i nemilice kroje tako da se uklope u datu umjetničku mapu. Pravi umjetnički profesionalci najprije odaberu sistem, a tek potom traže podesnu stvarnost za njega.

Na ovaj način dolazimo do apsurdnog odnosa umjetnika i hedoniste. Oni koji slave život preziru umjetnost, jer je vještačka, a oni koji se bave umjetnošću nipodaštavaju život, jer je samo toliko dobar da se od njega uzmu dijelovi i ukroje prema uzvišenim potrebama klarizma i savršenih proporcija.

Zato bi se vic s početka teksta možda mogao ispričati i obrnuto: „Dođe ljekar sa nožem u grudima kod pacijenta i krkljajući zatraži prvu pomoć…“

(Izvor: rts.rs)