Šumno je lijepo, a ckamno je rđavo, loše Knjiga o osaćanskim  dunđerima – Izmislili jezik da bi opstali

REGION SREBRENICA

Šumno je lijepo, a ckamno je rđavo, loše

Knjiga o osaćanskim  dunđerima – Izmislili jezik da bi opstali

Pored srpske slave, gusala, srpskog kola i branja trave ive na Ozrenu, koje su ranije uvrštene u Uneskovu listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa, u Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske, vode se aktivnosti da se na ovu listu uvrsti i jezik osaćanskih majstora, koji se po njima zvao osaćanski ili banjački.

Područje nekadašnjeg sreza srebreničkog, obuhvatao je područje Osata, koji se pretežno nalazi na području sadašnje opštine Srebrenica, i Ludmera, koji je na području bratunačke opštine.

Na području Osata od davnina su živjeli majstori-dunđeri, koji su bili poznati po specifičnim graditeljskim poduhvatima, o čemu je pisao i Vuk Karadžić, 1818. godine u prvom izdanju Srpskog rječnika i Ivo Andrić u pripovijeci „Osatičani“.

Poznati srebrenički ljekar, primarijus doktor Radomir Pavlović, koji se intenzivno bavi mikro kulturom srebreničkog i bratunačkog kraja, napisao je knjigu „Priče naših banjaka“, kao svojesvrstan doprinos akciji uvrštavanja banjačkog jezika na Uneskovu listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa srpskog naroda.

– Kolijevka banjačkog jezika je u Osatu, ali su se njime služili i u drugim krajevima Srebreničkog sreza, posebno u Ludmeru, mada u nekoj izmijenjenoj varijanti. Moja majka je iz Osata, a otac Sveto, koji je i sam jedno vrijeme bio zidar-dunđer je iz Ludmera, pa sam imao priliku da dođem u dodir i upoznam taj tajni jezik. Održano je i nekoliko naučnih skupova u Skelanima, srcu Osata o kulturnom nasljeđu ovog kraja, izdato i nekoliko zbornika na ovu temu, i kao rezultat toga nastala je i ova knjiga koja govori o tajnom jeziku osaćanskih majstora koji su sebe zvali „banjaci“ – kaže Pavlović.

Iz priča preživjelih banjaka moglo se zaključiti da su oni zbog pasivnosti ovih krajeva, u potrazi za poslom i da bi prehranili porodice, morali odlaziti oko Đurđevdana, najčešće u Srbiju, ali i u druge krajeve bivše Jugoslavije, koji su nekada bili pod Turcima, a vraćali se kućama u poznu jesen, oko Mitrovdana.

– Stari majstori  banjaci su izmislili tajni jezik da bi se mogli međusobno sporazumijevati, a da to ne razumiju njihovi poslodavci, najčešće Turci. Oni su tim jezikom ukazivali jedni drugima na eventalne greške u radu, da bi se žalili na poslodavce, i da bi izbjegli prevare koje su im mogli nanositi oni kod kojih su radili. Tim govorom banjaci su izražavali svoje nezadovoljstvo ponašanjem domaćina ili domaćice koja je spremala hranu, komentarisali, nerijetko ljubavne požude i čežnje. Ovaj jezik je njima pomogao da opstanu na ovim prostorima, posebno u tursko doba – dodaje Pavlović.

Ne manje bitno je i to što su majstori pomoću ovog jezika  izržavali potrebu da se osvete poslodavcu zbog lošeg odnosa, slabe hrane i pića, ako ga je bilo, i da eventualno obezbijede bolje uslove rada.

– O nastanku osaćanskog ili banjačkog jezika nema pisanih tragova, mada je već Vuk Karadžić navodio neke izraze koje se mogu podvesti pod banjački jezik. Smatra se da je on nastao iz nužde i prenosio se sa koljena na koljeno, da bi se sačuvao kao i neimarstvo toga vremena. Upisom na Uneskovu listu skrenula bi se pažnja o potrebi očuvanja ovog jezika od izumiranja. Ne postoji gramatika ovog jezika, ali se smatra da ima oko 300 riječi, a da je on neka kombinacija arbanaškog i šatrovačkog jezika. Treba reći da skoro svaki odrastao čovjek u srebreničkom i bratunačkom kraju, posebno u selima Crvica i Kravica, zna ovaj jezik i često ga i sada koristi – zaključio je Pavlović.

Radomir Pavlović je pored ove knjige objavio i knjige „Nošnja u Osatu“ i „Srebreničko zdravstvo“, a njegovi prilozi se nalaze u više zbornika radova o Osatu.

Republika Srpska je 2008. godine ratifikovala Konvenciju o zaštiti namaterijalnog kulturnog nasljeđa, koju je donijela Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu – UNESKO. Iduće godine planira se podnošenje prijedloga da se pored banjačkog jezika na Uneskovu listu uvrste i Nevesinjska olimpijada i uzgoj konja lipicanera.

Banjački izrazi i njihovo značenje

trem-čovjek, tremka-žena, vajza-djevojka, tintara-glava, tranjati-spavati, baniti-raditi, šulja-rakija, gara-kafa, fole – novac, hanovan-gladan, šumno-lijepo, ckamno-rđavo, loše.

D.Gajić