Slobodan Vuković – lovac više od šest decenija

OSMACI REGIJA BIRAČ

Slobodan Vuković – lovac više od šest decenija

LOVIO SA TITOVIM SINOM ŽARKOM BROZ!

Čitav život je posvetio lovu, a za sve što je radio u korist lova i razvoja lovstva, dobio je brojna priznanja

Slobodan Vuković jedan je od najstarijih, najiskusnijih i sigurno najcjenjenijih lovaca u Lovačkom udruženju „Srndać“ iz Osmaka, ali i šire, u granicama i van granica lovne regije Birač.
Lovac je postao 1956. godine, a prvu člansku kartu i danas posjeduje. U lovu je, kaže, uživao, čitav svoj život posvetio je lovu, a za sve što je radio u korist lova i razvoja lovstva, dobio je brojna priznanja.
Ovaj vitalni starac rođen je 1927. godine i prvog novembra napunio je 90 godina života. Od toga, više od šest decenija je lovačkog staža. Za njegovo ime, bukvalno, vezana je istorija lova u dolini Spreče, u nekadašnjoj opštini Kalesija, ali i na prostorima poslijeratne opštine Osmaci, u sjeveroistočnom dijelu Republike Srpske.
Iako je zakoračio u desetu deceniju, Slobodan je poput „čigre“ i vrlo bistrog uma. S lakoćom se sjeća mnogih datuma i događaja koji su, kako kaže, utkani u njegov životni i radni vijek, a posebno onih koji se odnose na lovstvo ovog kraja.
U selu Zelina, nadomak Osmaka, nedaleko od čuvenog brda Vis, sa starim lovcem prebiramo po istoriji lova u dolini rijeke Spreče, ali i po sopstvenom „spomenaru“ lovačkih uspomena.
-Lovačko društvo „Spreča“ osnovali smo 20. juna 1960. godine, a formirano je od dva lovačka društva „Resnik“ iz Memića i „Tojšići“ iz Tojšića. Tog dana, prilikom osnivanja društva, izabran je Upravni odbor od sedam članova. Prvi predsjednik je bio Halil Redžić iz Dubrava, a ja sam izabran za sekretara – priča Vuković, koji je, kako kaže, i predložio da novo društvo ponese naziv „Spreča“.

 

Prvu ljubav prema lovu, podsjeća, prenio mu je otac Vaso, koji je pedesetih godina prošlog vijeka bio poznati lovac u ovom kraju. Dok je otac lovio, sin je bio kući, ali je Slobodan sve više poprimao lovačke strasti, da bi krajem 1956. godine dobio člansku kartu Saveza lovačkih organizacija BiH. Tri godine, kaže, nije lovio, jer nije posjedovao lovačko oružje.
-Prvu pušku sam nabavio u Zagrebu. Bila je to ruska „orozora“, sačmarica. Platio sam je 41.600, tadašnjih dinara. Stigla mi je za sedam dana – sjeća se Slobodan.
Kod starog lovca, naravno, ne blijedi ni sjećanje na prvi uspješan lov.
-Bio je 4. jul 1960. godine. Vrijeme prijepodne, oko 11 sati, sa ocem sam se uputio u predio Lipe kod Raševa. Poslije izvjesnog vremena ugledao sam divlju svinju. Mislio sam da je junica. Ispred mene, na nekoliko desetina metara, stajao je divlji vepar, težak oko 200 kilograma. Povučem obarač „karabina“ i prvi hitac je bio precizan. Nikad boljeg „divljaka“ nisam odstrijelio. I danas, u svojoj kući, čuvam njegov trofej – kazuje Vuković.

Djed Slobodan sa vjernim pratiocem, psom Lesijem, priča nam kako je nekada lov bio posebna svetkovina, a lovci najugledniji stanovnici u svojim sredinama.
„Kada smo formirali društvo u Kalesiji, bilo je 46 lovaca. I danas pamtim njihova imena. U početku, lovni dani su bili srijeda i nedjelja kada je svaki lovac mogao da odstrijeli po dva zeca, odnosno četiri sedmično. Kasnije smo odlučili da, zbog obaveza zaposlenih lovaca, srijedu isključimo iz kalendara lova. Kao lovni dan ustanovili smo i 21. decembar, Dan rudara, ali smo i redukovali ulov sa dva na jednog zeca po lovnom danu“, kazuje Vuković i dodaje da je u lovištu u to vrijeme najviše bilo zečeva, zatim lisica, kuna, jazavaca… Kasnije su se razmnožili i fazani“ – kaže Vuković.
Slobodan je, inače, samo poslije dva-tri mjeseci nakon osnivanja LD „Spreča“, izabran za predsjednika ove lovačke organizacije. Punih 18 godina nalazio se na čelu lovaca opštine Kalesija. Pod njegovim rukovodstvom 1966. godine, u centru Kalesije, izgrađen je i lovački dom, slogom i sredstvima lovaca, te s veoma malo pomoći od strane drugih organa države.
„Sve sam radio, ništa me od lovačkih poslova nije obišlo. Trudio sam se da uvijek budem dobar sa ljudima, da razvijamo drugarske i prijateljske odnose. U mom životu lov je bio i ostao jedna velika ljubav, u pravom smislu te riječi“, navodi Vuković.

Slobodan se zalagao za unapređenje kvaliteta lovnog terena, obučavao mlade pripravnike, gradio lovne objekte. Sve što je činio bilo je zarad dobre reputacije ovdašnjih lovaca i čuvara prirode.
„Kada sam bio predsjednik društva, godišnje smo nabavljali i u lovište puštali i po 4.000 fazana. Na sve strane mogla su se primijetiti jata ovih životinja“, kazuje Slobodan.
Ne čudi, zbog toga što su u dolinu Spreče, jedno od najbogatijih lovišta u predratnoj BiH, dolazili mnogi gosti u lov, prije svega poznati društveno-politički radnici, zvaničnici BiH i bivše Jugoslavije, te visoki oficiri JNA, ali i književnici, pjesnici i mnogi drugi ljubitelji lova, prirode i dobrog druženja.
„Samo nam Tito nije dolazio“, malo će u šali reći ovaj veteran lova. Na ovim terenima su, između ostalih, lovili Cvijetin Mijatović Majo, Franjo Herljević, Pašaga Mandžić, Đuro Pucar Stari, Nikola Andrić, Augustin Papić, Oskar Davičo, Derviš Sušić…
„Jednom prilikom došao nam je i Titov sin Žarko Broz. Bio je u lovu, a potom i na zajedničkom ručku. Nastojali smo da budemo dobri domaćini, kako bi svi oni koji su dolazili u naše lovište bili zadovoljni. Imali smo dio lovišta, tzv „zabran“, gdje smo dovodili u lov posebne goste. Prostor oko rijeke Spreče bio je rezervisan za fazane, dok je u predjelu Kakanj najviše bilo zečeva. Sve što bismo ulovili tog dana, praksa je bila, poklanjali smo našim dragim gostima. To je, valjda, i razlog što su mnogi voljeli doći kod nas, u naše lovište“, govori Vuković.
U svojoj više od šest decenija lovačkoj karijeri, Slobodan Vuković je najviše volio da lovi lisice. Prema sopstvenom priznanju, broj koji je odstrijelio prešao je stotinu komada.

„Lisica je lukava životinja i ne da se baš lako prevariti“, smatra stari lovac. Dok su se drugi lovci „mučili“ sa nadmudrivanjem lisice, bilo je slučajeva kada je Slobodan u jednom danu odstrijelio i po tri komada.
Na lovačkom „visku“ trofeja ovog uglednog lovca bilo je, naravno, i zečeva, a najmanje je odstrijelio fazana.
„Divljač za mene nije samo meta. Postoji nešto što se zove lovačka etika i tu nema pogovora. Nju nismo smislili ni mi ni naši prethodnici, ona je proizvod naše tradicije i ako želite da budete dio lovačke porodice, morate je se pridržavati“, objašnjava Slobodan.
Upravo, kao potvrda prethodnih riječi, Vuković se sjeća svog prvog i jedinog susreta s medvjedom.
-Na Sajtovskom gaju lovili smo divnje svinje. Bio je februar 1980. godine, snijeg uveliko napadao. Primijetimo tragove medvjeda. Kolege otišle do obližnje lovačke kuće da se malo okrijepe, jer je hladnoća bila velika. U jednom trenutku, na dvadesetak metara od mene, pojavi se medvjed. Da li pucati ili ne – bila je kod mene velika dilema. Obraćam mu se: „Medo, medvjede…“. On gleda u mene, ja gledam u njega. Nestvarna slika između čovjeka i životinje. Nisam htio da pucam. Uživao sam tih nekoliko trenutaka u njegovoj ljepoti, dok nije zaprašio u sniježnu dolinu.
U bogatom lovačkom opusu, razumljivo, dosta je i lovačkih šala i anegdota. Mnogi su se, kaže starina, „lijepili“ na lovačke priče, koje su domišljato, na njima svojstven način, plasirali istinski ljubitelji lova i prirode.
Međutim, događaj koji se zbio u lovištu 19. januara 1961. godine je daleko od lovačkih priča i anegdota.
„Na lovnom terenu Jelica na mene i kolegu Šabana Bećirbašića iz Jajića bukvalno je skočio divlji vepar. Bio je ranjen i onako okrvavljen poletio je na nas dvojicu. Uspio sam izbjeći najgore. Kolegi Šabanu je oteo pušku, pregrizao cijev i otkinuo mu dva prsta na ruci. Kod mene su pantalone bile natopljene krvlju“, podsjeća Slobodan na jednu od neprijatnih situacija iz lova.
Još jedna zanimljivost je vezana za Slobodana Vukovića. Naime, u njegovom posjedu je lovačka puška koja je do 1968. godine bila u vlasništvu slavnog slikara Ismeta Mujezinovića.
„To je ova puška, dvocijevka, njemačke proizvodnje“, pokazuje nam svoje omiljeno oružje skoro pet decenija. Slobodan kaže da je ona, vjerovatno, proizvedena prije Drugog svjetskog rata, te da je, na licitaciji Sreskog lovačkog saveza Tuzla, platio 72.000 tadašnjih dinara.
„U lovu se baš dobro pokazala. Još joj ništa ne fali. Može još dosta godina da posluži“, kaže stari lovac, izražavajući spremnost da „njemačku bokericu“ ustupi nekom muzeju, kao eksponat i uspomenu na čuvenog Ismeta Mujezinovića, ako mu kupe drugo adekvatno lovačko oružje.
Ponosan je djeda Slobodan na svoju lovačku prošlost. Na bogatom lovačkom stažu mogu da mu pozavide mnogi lovci u Republici Srpskoj, a on i danas, na pragu desete decenije, prošeta do obližnjih šuma, odnosno proplanaka, sa svojim vjernim pratiocem, posavcem Lesijem s kojim se druži već četiri godine.
-Posljednji ulov je bio prije dvije godine, kada sam u ataru Zeline odstrijelio zeca. Još me vid dobro služi, mogu da se krećem, ali, odlučio sam da pušku okačim o klin – kazuje ovaj vitalni starac, koji posljednjih 15 godina živi sam, nakon smrti supruge Mitre.


Već pune tri decenije Slobodan je u penziji. I u radnoj biografiji Vuković je ostavio dubok trag. Službovao je u nekadašnjoj opštini Osmaci, devet godina je radio kao sudija za prekršaje u Memićima i Kalesiji. Od 1969. do 1974. godine bio je poslanik u Republičkom vijeću Skupštine BiH, da bi se nakon 12 godina provedenih na dužnosti komandanta Štaba civilne zaštite opštine Kalesija, 1. avgusta 1987. godine penzionisao.
Vuković je bio i učesnik Narodno-oslobodičačkog rata, kao borac 19. birčanske brigade od 6. maja 1943. do sredine decembra 1946. godine. U redovima partizanskih jedinica stigao je i do Zagreba. Odlikovan je Ordenom za hrabrost, zatim Ordenom zasluga za narod i Ordenom bratstva i jedinstva, te Plaketom SUBNOR-a Jugoslavije i Plaketom Saveznog izvršnog vijeća u vrijeme kada je predsjednik Savezne vlade bio Veselin Đuranović.
Nosilac je i brojnih priznanja iz oblasti lovstva. Savez lovačkih društava BiH 1963. godine odlikovao je Slobodana Vukovića Ordenom II reda za zasluge na unapređenju lovstva. Povodom 50.godišnjice zajedničkog rada Lovačke organizacije BiH, 1975. godine uručena mu je Spomen plaketa, da bi ga 1990. godine Savez lovačkih organizacija BiH odlikovao i Ordenom I reda za posebne zasluge u oblasti lovstva.
Za počasnog člana LD „Spreča“ proglašen je 9. oktobra 1976. godine. Taj status uživa i danas u Lovačkom udruženju „Srndać“ iz Osmaka.

Mišo LAZAREVIĆ

KAZNIO OCA SA 2.000 DINARA!
Slobodan je svojevremeno, dok je bio sudija za prekršaje u Memićima, bio strog, ali pravičan. Tako je jednom prilikom kaznio i svog oca Vasu sa 2.000 dinara, jer nije doveo psa na vakcinaciju.
S obzirom da otac nije imao para da plati kaznu, a pošto mu je prijetilo deset dana zatvora, Slobodan je, da bi spasio oca zatvorske ćelije, iz svog džepa izdvojio 2.000 dinara i platio kaznu. U to vrijeme njegova plata, kao sudije za prekršaje, bila je 6.300 dinara.

VJERAN „POSAVCIMA“
U svom domaćinstvu Vuković je uvijek imao dobre kerove. Od početka lovačke karijere posebnu naklonost je gajio prema „posavcima“.
-Prvi ker se zvao Liso. Kod mene je bio punih 13 godina, sve do svoje smrti. Nisam puno lovačkih pasa promijenio, jedno pet-šest. Najviše sam volio „posavce“, jer su se dobro pokazali u lovu na ovim našim terenima – kaže Slobodan.