Sa konkursa za kratku priču SOZ-a predstavljamo prvonagrađeni rad

REGIJA BIRAČ REGION ZVORNIK

Sa konkursa za kratku priču SOZ-a predstavljamo prvonagrađeni rad

PRIČA KOJA JE OSVOJILA PRVO MJESTO NA KONKURSU ZA KRATKU PRIČU SVETOSAVSKE OMLADINSKE ZAJEDNICE ZVORNIK  NA TEMU „PRAVOSLAVLjE I ŽIVOT“

LET U OBLAKU SA STOMAKOM OD PAHULjA
(Istinita priča, novembar 1989. g.)

I sada znam, ne bistri samo kiša sjećanja, znaju to i pahulje. Evo ih, nose me na mekoći svojih dlanova. Istačkale ovaj novembar što me gleda poput pjegavog dječaka kroz zamagljeno staklo moje sobe.
Hvatam ih sa sjetom, punim džepove paperjastim uspomenama, i jurim u prošlost, u isti tačkasti novembar. Težak kao olovo.
Imam samo devetnaest godina i bebu u naručju. On ima samo dvadeset dana.
Umorna sam, blijeda, neispavana, kao svaka tek porođena majka. On mali kao mrvica.
Hranim ga svojim mlijekom, to me jako boli, i niko mi nije rekao da to može da boli. Ali majka sam, trpim. I onda ta malena mrvica počinje da povraća. Svaku kap koju popije.
Hranim ga opet, i opet, i tako satima. Vrišti gladan. Plačem i ja.
Suženje jednjaka. Ni to nisam znala da postoji. Vikendom, kažu, ne operišu. Moramo čekati ponedjeljak, i doktora koji će tek tada doći. U bolnici smo.

I opet veče, ta pojava koja svaki šum pretvara u buku, i sve osjećaje pojačava. Užasno je gladan. Sisa i dekicu u koju je umotan…
Osjećam da ga gubim, da će pustiti da mi umre na rukama. Zato što je vikend? Zato što vikendom ne operišu? Uplakana idem da ih molim, preklinjem, da mu uključe infuziju.
Sjećam se njihove sobe iz koje se čuje neka tiha muzika. Ne sjećam se koliko je sestara bilo. Da li su pile kafu? Ne znam.
Dugo su ga bockale, u glavu, ruke, noge. Tijelo mršavo. Bebe brzo gube na težini. Molim Boga da uspiju. I prestaje plač. Napokon prestaje plač! Rekle su mi da ne smijem zaspati, moram paziti da igla ne ispadne iz mršave ručice. Gledam sa olakšanjem kako dragocjena tečnost vraća snagu mom dječaku. I meni. Neće umrijeti.
Budna sam. Oči mi se sklapaju, ali budna sam. Moram. Pred zoru igla ispada. I pokušavaju ponovo. I dočekamo dan tako. I one odustaju. I ponovo plač, i dan nikako da prođe.
I opet noć. Nemam više snage da ga držim, ni mlijeka. Boli me rana. Duša. Sve me boli. Kako da izdržimo još jednu noć? Od njegovog plača niko ne spava u sobi.
Opet ih tražim, i molim da pokušaju ponovo da mu nađu venu. I pokušale su. I ne mogu slušati vrisak, bježim na hodnik, a onda se spuštam sa trećeg sprata u prizemlje. Držim ruke na ušima. I čujem ga. Čujem svog malog dječaka kako plače gladan.
I onda, moj Anđeo čuvar, kaže mi šta treba da radim. Počinjem da se molim. Sjećam se, Bogorodici. Zašto Njoj, ne znam. Neprekidno, svom dušom svojom, i svim srcem svojim, i svom mišlju svojom. Vani još pada snijeg. Molim Je da mi ga sačuva. Hoću li mu obući plavo odijelce koje mu je baka kupila? – pitam Bogorodicu. Hoću li doživjeti da šetamo po snijegu? Da li je moguće da će umrijeti od gladi? Kažu zdrav je, ali mu hrana ne može stići do želudca zbog zatvaranja jednjaka. Obećam Majci da ću postiti, moliti se, i više vjerovati u Nju i Njenog Sina. Majka si, pričam sa Njom u svom očaju, znaš kako se dijete voli. Ti znaš taj bol što kida sve.
Vraćam se u sobu. Ponoć je. Strah me i da dišem. Čujem plač. Nisu uspjele. Izvinjavaju se, kažu preslab je, ne mogu naći venu. I mnogo im je žao. I sve su učinile. Tako mi kažu, i odlaze u svoju sobu da u polumraku slušaju radio. Osjećam da ga gubim.
I onda, vođena instinktom majke koja i ubija za svoje dijete, i vođena rukom Nje kojoj sam se molila, ne znajući ni zašto, ni kako, odlazim sa tog odjeljenja. Bauljam po polumračnim hodnicima i tražim bilo koga. I ugledam čovjeka u bijelom mantilu. Ne znam ko je to bio, da li doktor, ili tehničar. Ne znam. Ne sjećam se šta sam mu pričala, ne sjećam se ni njegovog lika, ali se sjećam te neopisive sreće kada je igla mirovala u peti moje bebe. Odmah je našao venu i uključio infuziju. Da, život ti donese to, da ti je najveća radost kada igla miruje u tijelu tvog djeteta. Sjećam se da je taj dobri čovjek u bijelom mnogo vikao na sestre, vikao zato što nisu uradile svoj posao kako treba, a ja sam Bogorodici zahvaljivala. Igla više nije ispala, i ja sam do zore gledala njegovo maleno lice sa ispucanim usnicama, i te kapi što su ga hranile.
Napokon ponedjeljak. Odvezli su ga ujutro u operacionu salu. Rekli su mi da će par sati poslije operacije biti kritično. Gledam u prazan krevetac, i opet se molim. U sebi, neprekidno, dušom sva u molitvi. Pokušavam da zaspim. Nemam više ni mlijeka. Još me boli rana od poroda. Bole me leđa. I strah me ako prestanem da se molim da će mu biti loše. Nisam tada znala snagu molitve, nisam znala mnogo toga što sada znam, ali sam osjećala da je Majka uz mene, da čuje i osjeća moj očaj i strah.
Javili su mi da je operacija dobro prošla. Sada nastupaju kritični sati. Da li će se probuditi? Smjestili su ga u posebnu sobu. Gledala sam ga kroz usko staklo na vratima. Sonde u nosu. Previše nekih cjevčica oko njega. Usne mu još više ispucale.
Ne znam koliko je vremena prošlo, ali znam da je doktor bio u viziti u mojoj sobi. I baš tog trena nastala je neka vika, i dozivanje iz pravca sobe u kojoj je moj sin bio jedini pacijent. I sjećam se kako doktor juri hodnikom, i sestre uplašene. I tada sam znala da je to taj trenutak kada će, ili preživjeti, ili neće. I opet se molim. Samo to mogu.
Oduvijek sam vjerovala u Boga. Majka je kadila kuću subotom uveče, i mi smo stajali pred ikonom Svetog Simeuna i molili se. Sa petnaest godina sam prenoćila na Ostrogu, i poklonila se moštima Svetog Vasilija Ostroškog, jer se majka zavjetovala da će me poslati kod Njega, slava Mu i milost, ako preživim tešku upalu mozga, od koje sam oboljela na Badnje veče, kada sam imala samo dvije godine. I sada znam da se majka za mene isto ovako molila kao i ja za svog sina. I sada znam da sam zato preživjela tu tešku bolest, jer je doktor rekao majci da od sto slučajeva jedno ostaje bez posljedica. I mislila sam da znam da se molim. Ali tada, pored praznog krevetića, i čekajući vijesti iz sobe sa staklom na vratima, shvatila sam da su to bile samo riječi sa usana upućene Svevišnjem. Tada, tog novembra, dok je vani sipao snijeg, saznala sam šta je prava molitva. I samo takva dolazi do Boga. I Majke.
Trebao mi je mir i samoća. Sjela sam na pod bolničke sobe u jedan ćošak, daleko od očiju ostalih. Pokušala da budem nevidljiva, da budem sama sa Majkom i njenim Sinom. Da me što bolje čuju. Da sve svoje misli, sve riječi izgovorene Njoj što brže stignu na nebo.I molila sam se svojim riječima, jednostavno, samo da mi ga ne uzmu, moje prvo dijete, moju krv, i sve moje. I što sam duže molila osjećala sam da mi je lakše, kao da neko teški teret sa moje umorne duše polako skida, otkida taj neizdrživi bol, tu stijenu što mi je na srce nalegla, i daje mi neko zrnce mira, neke utjehe i nade.
Preživio je. Bilo je mnogo kritično, kasnije su mi rekli. A nisu morali, majke osjećaju sve.
Došlo je, napokon, vrijeme da idemo kući. Za dva mjeseca, mala gladnica je dobila tri kilograma, za 28 godina nije nikada bila ozbiljno bolesna, niti ikada dobila injekciju. Izrasla je u dvometraša.
I, evo, danas, dok ga gledam kako se pakuje i pažljivo stavlja osvećenu vodicu i ulje iz Ostroga u džep kofera, i dok posmatram kroz suze mali krstić na njegovom vratu, i pratim ga u daleku zemlju, znam da nema čega da se plašim. Sigurna sam da ga čuvaju moje molitve i Bogorodica. Samo se molim i vjerujem.

Rada Janjušić (Doboj)

U saradnji sa Svetosavskom omladinskom zajednicom Zvornik, sjutra će na našem portalu i fejsbuk stranici biti objavljena još dva rada za koje su autori dobili drugu i treću nagradu na konkursu za kratku priču na temu „Pravoslavlje i život“.