Stanislav Tomić KAKO SU MI SE DOPALE ZVORNIČKE KATALPE

INTERVJU LJUDI OKO NAS ZVORNIK

Stanislav Tomić
KAKO SU MI SE DOPALE ZVORNIČKE KATALPE

Jedan od najvećih urbanističkih poduhvata u novijoj istoriji Zvornika svakako jeste vrlo neobičan i interesantan drvored na šetalištu u njegovoj glavnoj ulici. Zvorničani su dugo čekali na ovu aleju, pri tom ne mislim samo na period od završetka prve faze rekonstrukcije gradskih ulica, nego i na godine, pa i decenije prije toga. Baš ljetos naveče gledam vatrogasce kako svojim vozilom prolaze centrom grada, zalivajući svako posađeno drvo, i razmišljam kako bi ta slika do samo prije desetak godina izgledala potpuno nestvarno. Ako je vjerovati brojkama, sada zvorničku pješačku zonu krasi 53 katalpe, koje su smještene u žardinjere od kojih je skoro polovina njih umjetnički oslikana hortikulturnim motivima, što opet ovoj promenadi donosi poseban šarm i određenu dozu originalnosti.
Međutim, kada sam čuo da će se u postavljene žardinjere posaditi katalpe, otvoreno govoreći, nisam bio oduševljen takvom odlukom. Istini za volju, tek tada sam i saznao da su katalpe u stvari ono staro drveće koje minijaturni gradski park dijeli od ulice. Iskren da budem, ja sam ljubitelj platana, jasena, lipe, breze, pa i japanske trešnje ako već postoje problemi sa nedostatkom prostora. Jer u Zvorniku je godinama unazad, što iz opravdanih, što iz, po mom mišljenju, neopravdanih razloga, posiječen jedan broj već razvijenih stabala, od kojih su neka bila stara i na desetine godina. Na njihovo mjesto ili nije ništa posađeno, ili je posađeno uglavnom sitno rastinje. Nadao sam se zato japanskim trešnjama na šetalištu i najviše iz tog razloga možda nisam se nešto posebno obradovao katalpama. Kako je onda došlo do preokreta i kako su mi se na kraju, ipak, dopale zvorničke katalpe?
Pošto o katalpama nisam znao ništa, počeo sam da istražujem. Saznao sam, recimo, da njeni listovi djeluju odbojno na insekte, a naročito na komarce. Šta sam još saznao? Našao sam da je katalpa drvo koje je vrlo otporno na oboljenja i razne štetočine, da dobro podnosi gradske uslove i industrijska zagađenja, te da se zbog toga često sadi u gradskim sredinama. Nadalje, brzo raste, što uopšte nije beznačajna osobina. Svojim korijenom ne ugrožava pločnike i temelje, što je takođe bitno za naše uslove. Smatra se da je katalpa jedno od omiljenih parkovskih drveća u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Sve su to činjenice koje racionalno opravdaju postojanje ove vrste drveća u Zvorniku. Ipak, sve one zajedno za mene nisu imale težinu kao jedna informacija sa kojom sam se susreo i koja je potpuno promijenila moj stav o katalpama u Zvorniku. Naime, katalpa je porijeklom iz jugoistočnih područja Sjeverne Amerike i izvorno raste na području Catawba Indijanaca. Značenje imena Catawba je river people, odnosno narod koji živi uz rijeku. Kasnijom greškom prilkom pisanja se dobio naziv katalpa. E, upravo ovo mi se mnogo dopalo. To je već nešto mnogo interesantnije, kreativnije, to je priča, zanimljivost koja se može pričati drugima. Šta su Zvorničani nego river people, ljudi koji žive uz rijeku. Poznato je meni da su kroz istoriju nasaobine, pa čak i civilizacije, nastajale uz rijeke, i da to nije nikakva novost. Ali pronaći drvo koje u sebi krije tu poruku, to može biti neobično.
Šta je još zanimljivo kod zvorničkih katalpi? Zbog izgleda svog ploda koji podsjeća na cigaretu, ovo drvo neki još zovu i „cigaraš“, a u Zvorniku se sade u godini kada se u Republici Srpskoj planira donošanje zakona kojim se pooštrava zabrana uživanja cigareta u javnim zatvorenim prostorijama. Srećom, katalpe su na otvorenom. Po tom novom zakonu pušači neće moći da kupuju cigarete gdje požele, pogotovo ne oni koji za to treba da porastu. Ali će se cigarete izgleda nalaziti na drveću, kad drveće poraste.
Eto, tako su mi se dopale zvorničke katalpe. No ne valja pretjerivati i ubuduće saditi samo katalpe. Treba se čuvati trenda koji može da dovede do zasićenja. Da to toga ne bi došlo, neophodno je, istovremeno, uz konsultacije sa strukom, težiti raznovrsnosti u kojoj bi se opet mogla naći neka slična zanimljivost. Za sada, treba pohvaliti ovaj značajan napredak. Ali iskoristiću priliku da na kraju javno skrenem pažnju i na činjenicu da u Karađorđevoj ulici, dakle od pješačkog prelaza preko puta robne kuće pa sve do kružnog toka (gdje su s proljeća posađene tri katalpe) još uvijek ne postoji ni jedno posađeno drvo. Porazmislimo ubuduće malo i o tome, da li i ova ulica zaslužuje neku takvu čar, da ima neku svoju priču?